Dragica Šimić
Pusti
Da do kraja ostanem svoja,
Ne ruši neobičnost moju
Rutinom sivih boja.
Ne stavljaj me u kalupe
I obličja od normi livena,
Neka bruje strune,
Nek zvone zvona skrivena
U dubini sjajnih zjena.
Pusti
Da ovo dijete u meni
S čuđenjem promatra svijet.
Neka žive pjesme!
A mi ćemo mrijet.
Pa ni grob pjesniku
Neće zanijekati prava.
Umjesto glasa njegova
Šumit će zelena trava
U vječnosti.