piše: Marija Juračić
Već se nekoliko dana Lijepa Naša nalazi u debelim minusima.
Ne mislim na financijske minuse koji traju decenijima, nego na ove atmosferske minuse koji su viša sila – vis maior – na koje ne možemo utjecati.
Znam da ne možemo utjecati ni na financijske minuse, ali oni su postali akutni, na njih smo se navikli i za njih postoje neka druga mjerila.
Dakle, stigla je zima, kažu, ona polarna, zalutala k nama s nekih sibirskih poljana. Čini mi se da sam neke takve zime već doživjela, ali to je samo moj subjektivan osjećaj pa vjerujem televizijskim izvješćima koja tvrde da je ova zima tako jaka da je i snijeg napadao, zaledile se cime na barkama, vojska je izašla na teren izlopatati neka zatrpana dvorišta i pristupne putove, ni picigin se ne igra, a to je već ozbiljan pokazatelj koliko smo zagazili u minus.
Moj zet obukao zimsku jaknu, navukao vunenu kapu i rukavice pa me pita što treba donijeti iz dućana.
„A vidim, zete, da si gledao televiziju i da si poslušao savjete koje nam svakodnevno upućuju, da se treba toplo obući“, hvalim ga, a on se ceri i povlađuje:
„Punice, da nema tih savjeta, ja bih sigurno izletio na ulicu u japankama i bez jakete, jer kako bih znao da je vani hladno da mi to netko s nekog odgovornog mjesta ne kaže?“
Vidim da me zeza, ali ne želim naš odnos zahladiti i poslati u minus pa ne reagiram, ali naručujem dvadesetak kilograma hrane da nam se nađe, ako minusi potraju i da preteknem naše nerazumno stanovništvo koje bi moglo isprazniti police dućana prije mene. Onda otvaram televizor da čujem koliko smo u minusu i kako se trebam odjenuti.