TKO ĆE TI ZARADITI MIROVINU

piše: Marija Juračić
Danas raspravljamo o mirovinama. Slažemo se da je vlada posve nerazumna. Prvo je stvorila uvjete da 150 000 mladih ljudi utekne iz zemlje, a sada se želi dokopati nekih drugih mladih ljudi, neke  tuđe radne snage koja bi, navodno, budućim penzionerima ostvarivala mirovine.

„Zato  sada vlada vodi više računa o natalitetu da zadrži ljude u domovini“, govori zet, “jer po načelu solidarnosti ja sada uplaćujem za vašu mirovinu, a sutra treba raditi netko tko će otplaćivati moju.“

„Teorija zamagljivanja“, protivim se njegovom papagajskom ponavljanju starih floskula. „Mi penzioneri smo sami uplaćivali naše mirovine, koje je država itekako mogla oploditi, a  mogla bi oploditi i vaše sadašnje uplate za mirovinsko osiguranje.“

„Punice, vi ništa ne razumijete. Ne bude li djece, neće biti ni mirovina za moju generaciju.“

„Pa onda promijenite nešto. Evo, ja predlažem robote. Oni danas po svijetu čuda rade, čak i zube ljudima usađuju.“

„Da, istina je, ali kakve to veze ima s mirovinama?“ traži moj zet poveznicu.

„Slušaj, zete, ulagati u natalitet je riskantno, gotovo suludo. Djecu treba odgajati, školovati, njegovati, ulagati u njih, preživjeti njihov pubertet, a onda kada stasaju za rad, oni nađu neki izgovor da šmugnu iz zemlje ili ih netko pošalje u neki rat… Kada bi se u mirovinskom sustavu otvorio fond za robota, svatko bi, kad ode u mirovinu,  imao svog radnog robota za čije  je usavršavanje godinama uplaćivao i koji bi sada za njega radio. Djeca rođena u svrhu budućeg rada ne bi bila potrebna.“

„Punice, znao sam da ste otkačeni, ali ovu anti natalitetnu teoriju, koja je na samom rubu subverzivnog djelovanja, nisam čak ni od vas očekivao“, snebiva se zet.

„Dobro, zete“, sliježem pomirljivo ramenima,“radite kako mislite da je najbolje. Nego, reci mi, hoćete li vas dvoje ostati samo na tom jednom djetetu? To stvarno ne bi bilo dobro.“