piše: Marija Juračić
Papalina, kuja moje susjede, uvijek revno laje i djeluje prilično opasno kada netko prolazi pored njezinog dvorišta. Zato odbijam susjedin poziv na kavu, iako me ona uvjerava:
“Neće te moja Papalina ugrist. Dobra je ona. Samo se pravi važna, pa laje. Još nikoga nije ugrizla.“
Onda se dogodilo da je Papalina ugrizla poštara, no moja susjeda dobro poznaje pseću psihologiju pa je opravdava:
„Ujela je onog bedastog poštijera jer je nosio boršu s pismima pa se brižna Papalina uplašila da će nju nekud odnit. A ča je mora onako naglo ući u dvorište? Sam je kriv za oti ugriz. Oli ne zna da pasi ne vole poštijere?“
Skoro da sam povjerovala susjedinom objašnjenju pa Papalinin strah od otmice ubrajam u olakotne okolnosti.
Nisu prošla ni dva tjedna, a Papalina je opet pokazala svoju blagu ćud. Ugrizla je čovjeka kojeg je susjeda pozvala na kavu uz obavezno uvjeravanje da je Papalina bezazlena:
„Neće te, neće te“.
I opet je čovjek bio kriv. Htio je podići etui za naočale, koji mu je pao na pod, a Papalina ga je zubima zgrabila za ruku. Moja susjeda opet tumači pseću psihologiju:
“Sam je kriv. Moja brižna Papalina se uplašila od naglo ispružene ruke. Ona je samo mislila da brani svoje.“
Mene susjeda sa svojim uvjeravanjem – neće te, neće te, podsjeća na one političare i političke analitičare koji su nas uvjeravali da je rat u Europi nemoguć i koji kao nostalgiju tumače teritorijalne aspiracije gospodina Orbana koji zaboravlja da je Rijeka Mirovnom konferencijom u Parizu 1947. godine, kao tekovina antifašističke borbe, vraćena matici zemlji. Ako je nostalgija velika, neka dotični gospodin uzme onu raspadnutu, prevarantsku „krpicu“ i njome otare suzno oko. Ja ne vjerujem u uvjeravanja onih koji iz povijesti nisu ništa naučili pa viču:
„Neće te, neće te.“
Hoće. Itekako hoće, ako im sam pružiš priliku. A ako se dogodi da hoće, ni Papalina im neće biti ravna.