ZELENO I PLAVO PUTOVANJE

Objavljujemo jedan od oko 80 literarnih radova pristiglih na likovno-literarni natječaj za djecu naslova “Zeleno i plavo putovanje” u organizaciji Ankice i Ante Karačić, umjetnika iz Iserlohna a u suradnji s Maticom hrvatskom za Ruhrgebiet.

 Ivan Polić, 7. razred, OŠ Franica Dall’era Vir, Bosna i Hercegovina

Sve je tiho da tiše gotovo i ne može biti. Sablasnu tišinu moje sobe remeti tek kucanje zidnoga sata, a ja sjedim nad praznim listom papira i razmišljam o temi.

Pomalo se bojim otvoriti dušu i početi pisati, jer nisam siguran hoće li ovaj tanki komadić papira moći podnijeti svu tugu koju se spremam s njim podijeliti.

Kad sam pročitao naslov teme odmah sam se sjetio onih zelenih i plavih autobusa koji svaki dan kao lešinari kruže Hercegovinom i odvoze naše ljude negdje daleko odavde.

„Zašto?“ – pitam se. “Zašto to mora biti tako?”

I u mom Viru to je postalo svakodnevnica. Svako malo nečiji tata ili mama sjedne u  zeleni ili plavi autobus i otputuje. Vrati se nakon pola godine s nešto eura u džepu, od kojih kupi kartu u jednom smjeru za cijelu obitelj, cijeli svoj život spakira  u par bijednih kofera, krišom pusti koju suzu na kamen sivi i teška srca otputuje daleko u tuđinu.

Dan za danom naša se ognjišta gase, školske klupe ostaju prazne i nijemo pričaju priče o vremenima prošlim, lijepim i punim života.

Danas je moje selo tužno i ja s njim. Najtužnije od svega je školsko igralište. Još nedavno se na njemu okupljalo nas dosta i igralo nogomet. Sada nas se okupi jedva četvero, petero i igramo viktorije, jer nas nema dovoljno za nogomet. Kako je krenulo, bojim se da nas ne bude još manje.

Selo koje je do jučer vrvjelo životom pred mojim očima  nestaje, a ja tu ne mogu ništa i to me ljuti.

Ljuti me to zeleno i plavo putovanje i mučno mi  je od tih autobusa, koji mi odvoze prijatelje i rođake daleko.

I što je najgore,  možda ih nikada više ne vrate.

Iv