PROROK PROŠLOSTI

piše: Filip Ćorlukić   …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

1.- PREDGOVOR
90 mi je godina, koje sam proživio u lijepim i zanimljivim, ali često i u dramatičnim okolnostima, pa sam se odlučio prema vlastitom sjećanju ali i drugim saznanjima osvrnuti na prošlost.

Ne samo na moju, nego prvenstveno na događanja na ovim prostorima u minulom stoljeću, jer sam svjestan činjenice da je sve od završetka II. svj. rata naša povijest sustavno krivotvorena, pa ogromna većina ljudi u ovoj našoj lijepoj domovini živi u povijesnoj zabludi.

Zahvaljući eksplozivnom napredku znanosti, danas znamo što se na Zemlji događalo prije milijunâ, pa i milijarda godina, a tko, čak i od tzv. visokih intelektualaca znade da je odmah nakon okončanja I. svj. rata, 29. listopada 1918. Hrvatski sabor proglasio NDH, neovisnu državu, koja je postojala samo 31 dan, jer je bez odobrenja Sabora na prijevaru i uz snažnu potporu Francuske priključena Kraljevini Srbiji?!

Osim onoga što se događalo prije mene, pišem samo na temelju osobnih sjećanja, a da bih u tomu mogao uspjeti morao sam se prisjetiti što više pojedinosti kojima sam u prošlosti svjedočio i time poslužiti kao svojevrsni suvremeni vodič kroz prošlost ovog naroda u minulom stoljeću.

No, iz iskustva znademo da su brojni “svjedoci”, a posebno oni opterećeni svojim emocijama i tvrdim svjetonazorom izrazito nepouzdani. Stoga se neću nazvati svjedokom, nego: “prorokom prošlosti”, jer time simbolički upućujem čitatelje da i sami postupno otkrivaju našu prošlost i uvjere se da je u mnogome različita od one za koju su uvjereni da je istinita.

Moja prva sjećanja počinju već u trećoj godini života, ali prvo sjećanje koje mogu vezati  uz datum, bila je vijest da je ubijen kralj Aleksandar. Kratak prikaz onoga što se događalo prije toga prikazivati ću onako kako sam čuo od mojih roditelja, dok su preostala kazivanja u ovoj knjizi plod mojih sjećanja.

Da bio zaokružio ova moja kazivanja obuhvatit ću vremenski period od rođenje moga oca 1902. g. pa do početka raspada Titove Jugoslavije 1990. U tih devet desetljeća dogodilo se više promjena, nego u trinaest stoljeća duge naše ranije povijesti.

No najveća, u pravom smislu riječi radikalna promjena, nije se dogodila prigodom bilo koje smjene vlasti tog dugog perioda, nego u vrijeme dugovječne Titove vladavine, kada se, simbolično rečeno: “Najokrutniji Maršal počeo preobražavati u humanog Predsjednika”, vješto zadržavši prikriveni totalitarni sustav vlasti u državi. Da bih ovo što više naglasio kazivanje sam podijelio na dva dijela, zapravo dvije knjige – s prijelomnom 1948. godinom kao razdjelnicom.

Moj otac Stjepan rođen je 09. ožujka. 1902. godine u selu Vrhovi, tada u austrougarskoj Bosni. Oca Miju nije upamtio i odgajala ga je samohrana majka Anđa. Osnovnu je školu pohađao u sedam kilometara udaljenoj Derventi, i sva četiri je razreda završio odličnim uspjehom. Želio je nastaviti gimnaziju, pa mu je učitelj osigurao neku vrstu stipendije. To je oduševilo njegovu majku, jer je znala da se samo tako barem ovaj njezin sin može izvući iz bijede života na selu. No, ona o tomu nije mogla odlučiti, jer su o budućnosti njezina sina prvenstvo u odlučivanju imali djeveri – braća njezina pokojnog muža – a oni su tvrdo odlučili da mali Stipo mora ostati na imanju i obrađivati zemlju.

Tako je on i protiv svoje volje postao zemljoradnikom, a kakav je bio, najboje svjedoči jedna anegdota koju nam je pričala moja pokojna majka. Jednog je dana otišao uzorati jednu malu njivicu. Ona mu je priredila i odnijela ručak, a umjesto da ga zatekne kako ore, vidjela je kako volovi pasu uz obližnji šumarak, a on sjedi na jednom panju i čita nekakvu knjigu.

Stalno je mislio na nastavak školovanja. Konačno je pronašao način kako će to pokušati ostvariti. Zaposlio se na željezničkoj postaji u Derventi kao noćni čuvar i vrijedno je učio. Kad je mislio da je spreman, prijavio se za privatno polaganje ispita i unutar par mjeseci uspješno položio četiri razreda gimnazije i malu maturu. Tada ge je željeznička uprava uposlila kao pripravnika otpravnika vlakova u Derventi.

Željeznica je imala izvrstan sistem obrazovanja svojih uposlenika, a on je to iskoristio  nastavivši dalje učiti i polagati propisane ispite. Nisam ga čuo da je ikada pričao o svojim ispitima. Izuzetak je samo jedna anegdota o tomu kako je «na čudesan način» položio dvojni ispit: za šefa željezničke postaje i za šefa velikih željezničkih skladišta. Govorio je da se najviše plašio ekonomskog dijela ispitâ, a ta su znanja bila nužna za vođenje velikih željezničkih skladišta.

Te je ispite polagao pred Ispitnom  komisijom u Sarajevu. Predsjednik je bio gospodin Čimić. Nakon što bi ukratko ispričao kako je uspješno odgovorio na nekoliko pitanja iz saobraćaja, počeo bi dramatizirati o pitanjima iz ekonomije, gdje se ipak nije osjećao najsigurnije. Tako je pričao da, kad je pročitao pitanje glasno je uskliknuo: “Pa to znadem kao Očenaš”. Govorio bi da mu je tada bilo strašno neugodno, a osim toga odjednom mu je došlo do svijesti da je predsjednik Čimić musliman; a on spominje kršćansku molitvu Očenaš. No, iznenada je čuo predsjednikov glas: «Pa, gospodine Stipo izmolite Očenaš. To je kratka molitva.».

Kad je to čuo, još onako zbunjen uspravio se na stolici, stavio lijevu ruku na prsa, a desnom se  počeo  križati glasno govoreći: «U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga …». Zatim sklopio ruke i glasno nastavio: «Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se Ime Tvoje, dođi u Kraljevstvo tvoje…»

U toj ga svesrdnoj molitva prekide glas gospodina Čimića: «Dosta gospodine Stipo. Položili ste ispit. Čestitam!»

…