Brisbane i Gold Coast / Australija
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Nakon boravka u Redcliffu i obilaska Sunshine Coast stigla sam, u studenome 2016., i u Brisbane, glavni grad države Queensland. Gostoprimstvo mi je pružila moja sarajevska prijateljica, prva koju pamtim iz djetinjstva.
Sa svojih više od 3,000.000 stanovnika treći je po veličini australski grad. Osnovan davne 1825. smjestio se između ravni rijeke Brisbane (oko 15 kilometara od njezina ušća u Moreton Bay) i Pacifika. Izlaz je za Gold Coast i Sunshine Coast, popularne resort zone južno i sjeverno od njega.
Prvo upoznavanje s ovim gradom započinjem šetnjom po South Bank, južnoj obali rijeke na kojoj leži. Osmišljena je kao rekreacijska zona s različitim sadržajima za brojne i raznovrsne aktivnosti. Pa se možete šetati uz rijeku, osvježiti u bazenu na otvorenome ili, pak, voziti u kolu (Wheel) koje pruža pogled na grad s visine. Ako ste skloniji netjelesnim užicima, onda je tu knjižnica, kazalište… zapravo cijeli kompleks kulturnih ustanova.
S druge strane 
rijeke su oblakoderi, tipični za poslovne centre svih višemilijunskih gradova. Lagano klizimo u koloni centralnim, modernim poslovnim dijelom. Rijeka Brisbane je zmijolikog, vijugavog korita tako da nisam uvijek sigurna na kojoj smo obali – južnoj ili sjevernoj. I ovdje me je dočekala prava betonska džungla u kojoj stalno niče nešto novo, pa su dizalice obvezatni dio panoramskog pogleda. Upravo se gradi toranj, koji će po visini premašiti sve dosadašnje i u njemu će, navodno, biti kockarnica. A i što bi drugo u zemlji gdje je kockanje visoko rangirana razbibriga?! Australci na kockanje troše ogromne svote (otprilike 20 bilijuna dolara godišnje) Tako su u 2014. ponijeli i rekord kao prvi u svijetu po utrošku odraslih osoba na kockanje (1.279 dolara). Uz ove prave opuštene hedoniste vezuju se i dva apsurdna statistička podatka: visoka stopa razvoda i visoka stopa samoubojstava, jedna od najvećih u razvijenim zemljama. Kako je sreća varljiva!
Kad je sunce zašlo, a suton se spustio nad krajolikom, vraćamo se na Južnu obalu, najatraktivniji dio grada. Lijepo je ovdje bilo šetati po danjem svjetlu, ali uz light show, ovako noću, pogled je čaroban. Pokušavamo naći neko slobodno mjesto za večeru u brojnim restoranima u nizu. Možda je gužva zato što je petak, ali sigurno je da su ljudi jednostavno naučili jesti vani, na otvorenom. Odabir je pao na turski restoran (a koji drugi da odaberu bivše Sarajlije?!). Svatko naručuje nešto drugo, kako bismo kušali što više jela s menija. „Ahmet“ (tako se restoran naziva) nas nije razočarao svojom ponudom, a obradovao nas je onim što je uslijedilo. Naime, usred večere, pojavila se odnekud trbušna plesačica koja se, praćena orijentalnom glazbom, vrti oko stolova. Diže se adrenalin (u drugo se ne diram) posjetiteljima koji je prate čeznutljivim pogledima. Tek toliko da se zna, ovdje u uslužnim djelatnostima nema napojnice, tringelda, manče, bakšiša… To je njima nepoznat pojam, sve što treba uključeno je u cijenu. Još jedan valjan razlog da se zavoli ova zemlja!
Ono što su mi rekli da u Državi sunca (kako glasi slogan Queenslanda) svakako moram vidjeti je Veliki koraljni greben i Gold Coast. Ovo prvo je najveći koraljni greben i najveća živa cjelina na svijetu (kompleksan morski ekosustav). Nalazi se u Koraljnom moru i proteže se 2030 km duž obale sjeveroistočne Australije. Ali, za vidjeti ovo svjetsko čudo s UNESCO-va popisa svjetske baštine Australije i Oceanije potrebno je barem tri dana i poprilično dolara, a toliko nisam mogla odvojiti ni vremena ni dolara. Pa sam se odlučila za Gold Coast, Azurnu obalu Istočne Australije, 70-ak kilometara jugoistočno od Brisbanea.
Gold Coast je, zapravo, grad s otprilike 600.000 stanovnika nastao spajanjem nekoliko manjih priobalnih naselja. Drugi je po veličini u Queenslandu, šesti u Australiji i najveći grad ispred kojega ne stoji ono – glavni. U njemu će se u travnju 2018. godine održati XXI. Igre Commonwelta, pa se već uvelike grade stadioni. Iako vizurom dominiraju visokogradnje, ova je top turistička destinacija jednostavno nezaobilazna. Vidi se, na prvi pogled, da je tu utučeno poprilično novca. Sve je nekako raskošno, miriše na zlato. Nije čudno kad se zna da je u blizini bio Mount Morgan, najveći rudnik bakra, srebra i zlata zatvoren 1981. Hvata i mene nekakva zlatna groznica i htjedoh ovih nekoliko dolara s kojima raspolažem investirati u sito za ispiranje pijeska po okolnim rijekama. Zamišljam sa smiješkom kako su mi se misli i želje pozlatile i kako ushićeno, onako iz petnih žila vičem: „Eureka“! Kada su mi simptomi malo popustili, umjesto zrnca zlata nastavila sam, po običaju, sakupljati tek zrnca ljepote. Zrnca mudrosti već mi je „puna kapa“!
Ručali smo u ogromnom hotelu „Casino“. Restoran radi na principu samoposluge. Siti i znatiželjni, prošetale smo i isto tako ogromnim trgovačkim centrom „Pacific Fair“ u Broadbeachu, koji je nedavno preuređen, a sada i dodatno vrlo maštovito okićen. Sve navješćuju Božić, više zlatni nego bijeli.
Bacam pogled na kilometre duge pješčane plaže. Mogla bih satima prikovati pogled na taj plavi beskraj. Umiruje, inspirira, rađa čežnju za nečim dalekim. U dijelu grada poznatom kao Surfise Paradise pijemo kavicu, gledajući u australskog ibisa, pticu močvarnih staništa crnog dugog kljuna, sličnu našoj rodi ili čaplji, koja se prije nekoliko desetljeća počela doseljavati i u gradove. Šeta po susjednom stolu. Ne bih se čudila da mi se i iz čaše napije.