Na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja EU i deset zemalja na putu do članstva u EU razgovaralo se i o BiH i o hrvatskim državljanima u Gazi.
tekst: Aleksandra Brnetić
foto: Veleposlanstvo RH, photothek GbR, Jörg Carstensen/dpa/picture alliance
Prošloga je četvrtka u Berlinu održana prva ministarska konferencija o jačanju i proširenju Europske unije, a na njemačko-francusku inicijativu za strukturne reforme.
Neposredno nakon konferencije, negdje oko jedan sat poslije podne, više od tridesetak sudionika okupilo se za grupno fotografiranje. Na „obiteljskoj fotografiji“, u prvome su redu, u sredini, domaćin, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Barbock, s lijeve strane ukrajinski ministar Dmytro Kuleba, a sa desne joj hrvatski ministar Gordan Grlić Radman.
Svi gledaju ravno pred sebe, svi više-manje ozbiljnog izgleda ili blagoga do razvučenoga smiješka, a Baerbock i Grlić Radman stoje jedan pored drugoga kao da se sekundu dvije prije toga ništa nije dogodilo, kao da nije pao poljubac o kojemu će već istu večer krenuti njemačka i hrvatska medijska i internetska graja s epitetima „napad poljupcem“, „trenutak za sramljenje“, „kissgate“, „pomanjkanje bontona“ itd. itsl.
Hrvatski ministar je dotrčao u zadnji čas, pružio ruku kolegici i htio ju je poljubiti, a ona mu se izmakla u pola poljupca okrenuvši glavu. Grlić Radman se u međuvremenu ispričao i u Zagrebu na konferenciji za medije istaknuo:
„Možda je bio to neki nezgodni trenutak. Mi ministri se uvijek srdačno pozdravimo. Ako je netko nešto loše vidio u tome, onda isprika tome koji je tako shvatio. Avion je kasnio pa smo se vidjeli tek na family photo. Ja ne znam kako je to netko snimio. Mi sjedimo jedno do drugog, mi smo susjedi. To je bila jedna jako dobra konferencija. Možda je nespretno ispalo (…) Ne znam u čemu je bio problem. Nisam to vidio, nisam bio svjestan. Mi se uvijek srdačno pozdravimo. To je jedan srdačan ljudski pristup kolegici… I kolegi…“ (24sata)
Da, oni se uvijek srdačno pozdrave, oni se uvijek ljube kad se susretnu – pusica u obraz, pa zagrljaj, pa pusa sim, pa pusa tam. Te njihove pusice već su odavno dio neformalnog diplomatskog protokola, tako da se može govoriti i o inflaciji poljubaca.
Ovog puta Baerbock se nije dopao taj poljubac pa je sve ispalo blesavo, ali i nepristojno.
Ja se pak pitam zašto kolegica nije reagirala diplomatski, zašto kolegi nije pružila “pojas za spašavanje” tako da mu uzvrati poljubac. Kao što se pitam kako bi reagirala da je na mjestu hrvatskog ministra bio predsjednik Francuske Republike Emmanuel Macron. I Macron se voli ljubiti.
Tri hrvatska novinara nisu znala za taj Grlićev poljubac kad im je on nakon konferencije i „obiteljskog fotografiranja u foyeru Vanjskih poslova na Werderscher Markt 1“ davao izjavu pa ga nisu ni pitali za poljubac. Zanimalo ih je o čemu se razgovaralo i da li ima nekih rezultata. Na pitanje da li se razgovaralo o Bosni i Hercegovini i da li će ona dobiti zeleno svjetlo ministar Grlić Radman je odgovorio:
„Bosna i Hercegovina je spominjana kao i ostale zemlje na Jugoistoku Europe, odnosno Zapadnog Balkana. Bila su tri panela i Hrvatska je imala svoju poziciju. Zagovaramo što skorije otvaranje pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom, a najkasnije početkom iduće godine. Bila je želja da to bude do kraja ove godine. Mi čekamo pozitivno izvješće Europske komisije o napretku zemalja Zapadnog Balkana 8. studenoga, a onda kasnije u prosincu mjesecu političku odluku Europskog vijeća.
Siguran sam da je većina evropskih zemalja sklona podržati Bosnu i Hercegovinu. Mislim da je početak pregovora s Bosnom i Hercegovinom u interesu ne samo te zemlja, koja je sada proevropski orijentirana i čiji su lideri proevropski orijentirani, nego i samoj Evropskoj uniji. Jer Bosnu i Hercegovinu, kao i cijeli Zapadni Balkan, sa geopolitičke točke gledišta, sa geostrateškog gledišta, trebamo vezati uz Evropsku uniju i Evropska unija treba tu biti više prisutna.
Mislim da će početak pregovora s Evropskom unijom ojačati upravo one proevropske pozicije i dati novi zamah u daljnjim reformama. Jer sam čin početka pregovora o pristupu ne znači da je proces gotov. Vidite i druge zemlje – Srbiju i Crnu Goru, koje također trebaju ispuniti sva ona poglavlja koja se od njih traže, da je taj proces prilično dugačak. Naravno da očekujemo početak pregovora i sa Sjevernom Makedonijom i s Albanijom.“
O hrvatskim pogledima i hrvatskom stajalištu o kandidatima sa Zapadnog Balkana Grlić Radman je izjavio:
“U svakom slučaju treba gledati zemlju po zemlju. Jer nisu sve zemlje jednako spremne, nisu sve zemlje jednake na tom putu ispunjavanja svih kriterija. Ono što je jako važno kod tih zemalja jest da promoviraju regionalnu stabilnost i da više porade na uspostavljanju prijateljskih odnosa sa zemljama koje su isto tako na Zapadnom Balkanu. Tu je upravo bitna ta poruku zajedništva, poruka solidarnosti i spremnosti da se evropske vrijednosti pretoče u te zemlje. To su prije svega vladavina prava, ljudskih prava i, naravno, napustiti retoriku onih politika koje su zapravo dovele do onog krvavog raspada, kad su se dogodili svi ratovi i agresije. Svi oni koji imaju tu odgovornost trebaju sagraditi mir upravo na tim pozitivnim vrijednostima i afirmirati dijalog. I naravno, sva otvorena pitanja treba riješiti. I Hrvatska ima tako još otvorena pitanja sa svojim susjedima. Očekujemo spremnost tih zemalja da zajednički rješavamo ta pitanja.“
Da li se razgovaralo o ratu na Bliskom Istoku i o reakciji Izraela na napad Hamasa, da li je bilo govora o tome kako pomoći hrvatskim državljanima u Gazi, kako ih izvući iz Gaze, bilo je sljedeće pitanje. Ministar Grlić Radman:
„Naravno da je na marginama ove konferencije bilo razgovora i o tome. Što se tiče Gaze, vi ste vidjeli da smo danas i posredstvom i izraelskih vlasti, i egipatskih vlasti, uz posredstvo i katarskih vlasti, katarskog vladara, katarskog emira, da smo uspjeli u Egipat prevesti petnaest osoba, koje imaju hrvatsko državljanstvo. Oni se voze prema Kairu otkuda će biti izvršena repatrijacija prema Hrvatskoj. Na tom su vrlo složenom postupku repatrijacije radilo kako naše veleposlanstvo u Kairu, tako i naše Veleposlanstvo u Tel Avivu. To je bio vrlo složen postupak u ovakvim okolnostima. Još je osam osoba u proceduri tako da se nadamo da će svi oni koji su zatražili repatrijaciju biti uspješno proslijeđeni u Hrvatsku gdje su članovi njihovih obitelji.”
Koliko je još hrvatskih državljana ostalo u Pojasu Gaze, bilo je dodatno pitanje na koje je stigao kratki odgovor: „Prema našim podacima njih je 47, ali samo je njih dvadeset i tri zatražilo repatrijaciju.“
U trenutku zaključenja ovog napisa znamo da je u nedjelju, 5. studenog, u podne u zagrebačku zračnu luku stigla i posljednja obitelj hrvatskih državljana evakuiranih iz Pojasa Gaze. Stigao je Esame Elydi sa desetgodišnjim sinom i petero kćeri. Živjet će u Vukovaru. Elydi se borio u Domovinskom ratu i u Hrvatskoj je živio do 2000. godine kad se vratio majci u Gazu. U nedjelju ujutro, u 9.30 sati, stigla je druga skupina hrvatskih državljana, dok je u subotu sletjela prva skupina od 22 evakuiranih hrvatskih državljana. Riječ je o obiteljima s djecom. U Pojasu Gaze još su 24 hrvatska državljana, no oni nisu zatražili evakuaciju.
U subotu, 28. studenog, Opća skupština Ujedinjenih naroda dvotrećinskom većinom prihvatila je rezoluciju kojom se traži „hitni humanitarni prekid paljbe“ u Pojasu Gaze. Prijedlog su podnijeli Jordan i arapske zemlje i u njemu se „osuđuju“ svi zločini nad civilima, kako nad Palestincima, tako i nad Izraelcima, i traži se “trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje koje vodi do prekida neprijateljstava” kao i “nesmetano pružanje osnovnih dobara i usluga” Gazi. No u rezoluciji, koju je prihvatilo 120 zemalja, nema riječi ni o Hamasu ni o napadu, koji je izazvao ovaj sukob, što je dovelo do različitih stavova među članicama Europske unije i Sjevernoatlantskog vojnog saveza/NATO.
14 zemalja je glasalo protiv rezolucije, pa tako uz SAD i Izrael, Hrvatska, Austrija, Češka, Mađarska, dok su za rezoluciju glasale Francuska, Belgija, Portugal, Španjolska, Irska, Luksemburg, Malta, i Slovenija. Njemačka je bila suzdržana što je, kako piše dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung, izazvalo veliko zgražanje. Komentar ministra Grlića Radmana:
„Pa vidite, u ovoj situaciji, koja je zatekla sve nas, nije lako donositi odluke. Ali vi ste vidjeli da je zapravo Evropsko vijeće donijelo zaključke kojima je osudilo teroristički napad Hamasa na Izrael. Izrazili smo podršku Izraelu na samoobranu sukladno međunarodnom pravu i, naravno, zatražili zaštitu civilnog stanovništva, ali smo također istaknuli bezuvjetno puštanje talaca. Nažalost u rezoluciju nisu ušle te točke. Pokušalo se preko kanadskog amandmana kompenzirati taj nedostatak u rezoluciji. Međutim, one nisu ušle. Tako da se tu Hrvatska ponijela principijelno. Dakle, naš je stav bio da glasujemo protiv rezolucije, koja nije uvažila, koja nije spomenula Hamas, teroristički napad, niti je spomenula potrebu bezuvjetnog puštanja talaca. Hrvatska je bila protiv, kao što je i većina evropskih zemalja bila ili protiv ili su bile suzdržane. I žao mi je da su u hrvatskoj javnosti izašle selektivne vijesti, koje su neadekvatno, ja bih rekao, kontekstualizirale i riječi i rečenice rezolucije. One su zapravo iskrivile sve te riječi. Čini mi se kao da je netko htio namjerno poslati poruku, ili zapravo krivo tumačiti, pogrešno interpretirati ono što je bilo u toj rezoluciji. Hrvatska je apsolutno za mir. Hrvatska je otpočetka bila za mirovni proces na Bliskom Istoku. Nadam se da će biti i drugih rezolucija. Ova rezolucija je bila pravno neobvezujuća jer ju je donijela Opća skupština Ujedinjenih naroda. Hrvatska ne može biti u ovom ratu, u kojem se ne spominje agresor, ne može biti neutralna, ne može biti nesvrstana. Možda neke druge zemlje to mogu biti. Ali čak i trajno neutralna Austrija nije bila neutralna.“
Grlić Radman se na kraju svoje presice osvrnuo na rezultate ove konferencije u Berlinu te o najizglednijim kandidatima za pregovore za članstvo u Europskoj uniji izjavio sljedeće:
„U Berlinu smo razgovarali u okviru neformalnog sastanka. O svemu se odlučuje na sastancima u Bruxellesu, a to su vijeća. Konačnu odluku donosi Europsko vijeće, a to je vijeće zemalja članica, to su premijeri ili predsjednici država.“