GDJE SI KUĆO STARA

Iseljeničke priče
piše: Emil Cipar

Kako podsjećanja mogu biti nekada čudna i povezana. Neki ih zovu asocijacije. U upravo doživljenom, pročitanom, viđenom… proživljaš neki drugi događaj, nešto što si potisnuo duboko u sjećanje.
Listam tako sbplus brodski portal. Vani pada snijeg, baš ugodno u toploj sobi.
Pažnju mi zaokupi reportaža kolege Veljka Lukića o jednoj staroj napuštenoj kući u Brodu. Svaki Brođanin ju poznaje, prošao je kad-tad pored nje. Sigurno se mnogi prolaznik upitao …tko je tu živio.
Izged ruševne kuće izgrađene početkom prošlog stoljeća u secesijskom stilu, govori o „dobrim vremenima“ njenih vlasnika.
Da kolega Lukić nije reportaži dao naslov „Gdje si kućo stara!“ sve bi se svelo na kratko razmišljanje o napisanom, čitalo bi se nešto drugo…
Ali ovaj naslov podsjeti me na niz događaja vezanih uz jednu iseljeničku sudbinu o kojoj sam pisao samo dok je ona bila lijepa, služila za primjer. O njenim tamnim stranama nisam pisao nikada, želeći zaštititi njene sudionike, strane koje sam uvjek potiskivao i nisam nikada u potpunosti vjerovao da su moguće.
–Gdje si kućo stara! …čuo sam prošle godine na korzu u Slavonskom Brodu. Pozdravio me tako sa terase jednog kafića Ilija.
Iliju nisam vidjeo godinama. Nekada davno u vrijeme rata pisao sam o njegovim aktivnostima u prikupljanju pomoći, zajedno smo, nekoliko puta, vozili istu u Hrvatsku.
Poznavao sam Iliju dobro. I ženu mu Janju i njihovih petero djece …sav ponos Janje i Ilije.
– Gdje si kućo stara! …reče mi Ilija i pruži ruku ne ustajajući.
-De sjedi sad će i Janja! Otišla uplatit neku misu …eto nje samo što nije došla. Izvini što ne ustajem, ali evo…
Tek tada primjetih da Ilija sjedi u kolicima. Zbuni to malo, jer sam ga poznavao kao izuzetno agilnog. Radio je u jednoj montažnoj firmi …„ubio se radeć“ i nije čudo da sa zdravljem nije baš …ali svejedno zbuni čovjeka.
-E nismo se vidjeli Bog zna odkad. Kako žena, djeca …kako im ono bi ime …ah da! …Kruno …on je stariji, a onaj mali je Krešo …jel tako!
-Tako je Ilija …samo što onaj „mali Krešo“ ima sada 30 godina i sve je drugo samo ne mali.
-U jebote …zar tolko! Pa jest ostarilo se kućo moja stara. E evo i Janje …de šuti …baš da vidim oćel te prepoznati.
Prepoznala me Janja. Zagrlila me čvrsto i počela plakati. Ilija ju sažaljivo gleda, a i njemu pune oči suza.
-Ah Emile moj! Prozbori Janja brišući suze.
Nakon nekog vremena, nastavismo nekako razgovor. Sad …razgovor je malo previše rečeno, ali nešto o Ilijinoj nepokretnosti, o nekoliko mučnih operacija kralježnice, o nikakvim izgledima da će se zdravlje popraviti…
-E vidi …ajd sad s nama mojoj  kući. Mi smo ti …ma znaš gdje smo …pa bio si!
Nisam mogao tada, ali obećah drugi puta.
–I ponesi aparat! Ti ćeš to najbolje znat’ uslikat’. A kuću neš prepoznat’!
-Emile …jako bi se obradovali da nam dođeš. Samo nemoj se ničemu iznenadit. Nije kod nas ništa kako je prije bilo …progovorii Janja tiho.
-Ajd stara šuti! Samo ti dođi i ponesi aparat.
Ne znaju Janja i Ilija da sam s jednom njihovoj kćeri prijatelj na fejsu i da znam puno o njihovoj tragediji. Znam da ni jedno dijete nije s njima i da niti s jednim od njih imaju bilo kakve odnose. Najstariji sin se oženio i odmah nakon ženidbe otišao u Ameriku. Bilo bi to ok, ali oženio je Srpkinju, a to mu Janja i Ilija ne mogu oprostiti.
Drugi brat oženio Turkinju. Stanuju nekoliko ulica dalje, ali za Janju i Iliju on ne postoji. Sestra se udala za Nijemca …ista priča.
Moja prijateljica na fejsu je novinarka. Živi u Münchenu sa prijateljem …Nijemcom …ne pomišlja na udaju. Isto previše za Janju i Iliju.
Ali najteži udarac zadao im je najmlađi sin. On je grafički dizajner i živi u Kölnu …isto s Nijemcom.
-Evo vidiš! De uslikaj to …to ti je četerestpet metara kovane ograde, a kolko sam betona skrvo dolje da ne govorim. A vid’ kuće! Kad si on zadnji put bio, nije bila ni ofrajkana, ni ove terase nije bilo. A nije to još sve gotovo! Ovdje ću još napravit pušnicu i nako …prostoriju da se ima kad se kolje da se nemora prljat po kući. To sam već pogodio s majstorom.
-Ajd u kuću …gledat ćete poslije …dobacuje Janja s vrata.
U kući …sve na svom mjestu, čisto uredno. Novi namještaj, osjeti se miris politure. Na simsu pored kamina velika fotografija …Janja, Ilija i nihovih petero djece.
Kad sam bacio pogled na sliku nastade mučna tišina. Ilija odloži štake uz pomoć kojih se kretao cijelo vrijeme i sjede. Sjedoh nasuprot njemu, a Janja se izgubi u kuhinji.
-Ništa Emile …ništa od onoga što smo nekad zamišljali. Nema djece! Eto ji samo na toj slici. Nisu više s nama. Otišlo sve po đavlu nekakvom …otelo se.
Šutim …ne pitam ništa. Bilo bi glupo činiti se kao da ne znam …i ispitivati, a opet ne želim pokazati koliko znam o njihovoj sudbini.
-Zašto se to baš nama dogodi. Od malena učili djecu vjeri, ljubavi, familiji, domovini… Školovali ih, podigli na noge, a ono svako …baš svako od njih zabi nam nož u srce …tamo gdje najviše boli.
-Nisu Ilija učinili ništa loše. Djeca izabrala svoj put, svoj život, imaju svoj kruh, svoje obitelji, svoju djecu…
-A zašto sam ja sve ovo pravio. Zašto sam ja izgubio zdravlje po bauštelama …uzimo bolovanje u jednoj firmi, a onda radio na crno u drugoj …sjebo zdravlje. Zašto je Janja po cijele dane radila na deset pucštela (Putzstelle), dolazila navečer kući i još do kasno u noć kuhala. Zašto sam ja sve ovo …ajmo gore da ti pokažem.
-Čekaj Ilija, nit ću gore, nit ću šta slikat …vidjeo sam već dovoljno. Idem ja polako.
-Lako tebi …tebi svejedno što ti snaja Švabica …možda je čak i protestant …šta ja znam. Ali nama nije svejedno. U ovoj kući meni niko neće govorit „papi“, nit Janji „mutti“. Dosta  su me zajebavali 35 godina. Ovdje sam ja gazda!
Janja donese kavu. Sva je uplakana …tišina je. Tišina je kod Janje i Ilije. Tišina u dvorištu, tišina u kući. I sve uređeno …sve na svome mjestu.
-Najgore mi napravio Alan …ovaj najmlađi. Kaže ljetos …ide s prijateljima na more, pa bi u povratku navratili.
-Ja od šale upitah. A idu li i prijateljice, a on kaže …idu. Kad meni kasnije komšije pričaju …bili samo muškarci …njih četvero. Sjebali mi tepih …prolili crno vino po njemu, a dao sam čovjeku osamsto ojra za njega. De Janjo donesi tepih da Emil vidi što je čojek napravio. Naš čojek. Odrezalo mu nogu, pa sad pravi tepihe …snalazi se.
Janja donese tepih veličine metar sa metar otprilike …hrvatski grb na njemu. Životinje po njemu djeluju nekako nezgrapno, ali vidi se veliki uloženi trud.
-Evo vidiš ovu mrlju i baš na bijelom polju. Neće izić …bilo u čistioni, al’ džaba.
-Da ti je napravio pravi grb ne bi se primjetilo. Onda bi to polje bilo crveno, pa ne bi bilo šteta …pokušavam okrenuti na šalu.
-Htjelo se tako! Kad ono krene naopako u životu onda ode sve naopako. Imo čovjek i vakih i nakih, a ja kažem …oću pravi …ovaj sa prvim bijelim poljem.
– Ma sve bi ja podnijela nekako. I Srbe i Nijemce …al ovo ne mogu. Još je on dok je bio mali igro se s bebama. A ono najmlađi pa se mislim …neka. Pa kad su curice išle na balet, pa kod kuće vježbale …onda bi o on s njima…

Gdje si kućo stara?! Gledam staru kuću na slici na sbplusu, a pred očima mi Janjina i Ilijina …nova, ožbukana, sa terasom i četrdesetpet metara kovane ograde. Nova da novija ne može biti, ali opet starija, praznija i ruševnija od ove na slici.
Možda će neki kolega za pola stoljeća proći pored kuće sa 45 metara kovane ograde, terasom i pušnicom u dvorištu. Možda će zastati, fotografirati, napraviti reportažu pod naslovom Gdje si kućo stara.
A može to učiniti već danas.