piše: Marija Juračić
Gledam mog zeta i zahvaljujem sudbini što ga je majka lijepo odgojila, što je pokupio gene nekog normalnog pretka i guštam kada vidim kako uživa u čaju koji sam mu pripremila.
Doduše, nema onih kolačića tipa madeleine kojima je Proust zadivio literaturu, jer moji kolačići uvijek nose opasnost od povrede, ako ti slučajno padnu na nogu.
I pitam se, što bih ja kao majka napravila da je moja kći u kuću dovela jednog od onih tipova koji svoje frustracije liječe na rebrima svojih supruga?
Onda dio naših institucija i milosrdnih udruga poručuje ženi da se nije dogodilo ništa strašno. Pa ona svoj postanak i zahvaljuje jednom slomljenom muškom rebru. Neka trpi i neka ne cinka svog partnera. A ti partneri i bliske osobe su u Lijepoj Našoj samo u prošloj godini poubijali 12 žena.
Ako žena ipak pomisli da nasilje nije privatna stvar pa bezobrazno cinka svog partnera, onda će nju naše službene strukture poučiti lijepom vladanju. Policija piše optužni prijedlog protiv oboje; muškarca kao prvookrivljenog i žene kao drugookrivljene, jer jasno je valjda da je za svađu potrebno dvoje, a novčana kazna se plaća iz obiteljskog budžeta.
Tako i treba. Neka cijela obitelj osjeti zašto se tog mjeseca slabije jede i neka dijete zna da nema čokolade, jer je mama cinkala tatu za nasilje.
O, voljena zemljo, kakvi sve Gargameli tobom vladaju!
Tako se ja pitam, što bih kao majka napravila da je moja kći…
Eto, ne znam.
Mislim da bih u onaj dio svoje molitve; ne uvedi me u napast, dodala rečenicu … da zetu kuham čaj od oleandra.