tekst i foto: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ U nedjelju smo išli u šetnju, pridružila nam se moja sestra i šogor. Moj Ivo nas je odveo prema svetoj Klari, svetoj Ani i vinogradima. I baš kod kapelice Sv. Ane on kaže da idemo prema čika Peri, jednom djedu koji živi poput pustinjaka u brdu.
Kraj njega i njegove kuće je put i mala sjenica za putnike namjernike. Njegova kujica nas je lavežom pozdravila a naš suputnik, pas Zagor joj je odgovorio i ona je prestala lajati. U sjenici su sjedila njih dvojica, čika Pera i dida Nikola.
Pozdravili smo se s njima, kratko ih pitali za zdravlje i nastavili šetnju. Tada nas moj Ivo povede putem koji vodi na Oriovaćku stranu. Put je nedavno raskrčen, do sada je bio obrastao šikarom. Par puta sam rekla da se želim vratiti nazad, ne da mi se ići putem koji ne poznajem. Ipak i moja seka i šogor nastavljaju za Ivom…
Tada u šikari ugledam kućište, klupicu i dvorište, kuću koja se urušila od starosti. Izvadila sam mobitel i slikala ju.
Zašto sam to napravila?
Pitanje koja sam ja postavila bilo je: “Zašto su ljudi napustili ovo divno mjesto?”
A moja sestra je pitala: “Zašto su ljudi tu živjeli?”
Nas dvije od istoga oca i majke, a toliko različite. Ona živi u gradu, u stanu, radi, majka je i supruga, ja živim u selu, majka sam, udana, nezaposlena. Mi se jako razlikujemo ali se jako dobro i razumijemo.
Pitanja nam se objema vrte u glavi dok nastavljamo šetnju.
Nailazimo na vikendicu koja je obrasla šibama i šumom, nema na njoj prozora, ni vrata.
Šogor sestri provokatorski postavlja pitanje:
“Hoćeš li da ti kupim vikendicu?”
Ona se smije ali i ozbiljno odgovara:
“Ni slučajno!”
Mi se smijemo i nastavljamo za Ivom koji nam odmiče i mi ga odjednom gubimo iz vida.
Idućih nekoliko metara preskačemo šibe na putu i izlazimo na proplanak koji je nedavno iskrčen i očišćen od raslinja. Na njemu se nalazi drvena kuća sa staklenom terasom, pogled s brda otkriva Slavonski Brod s lijeve strane, Slavonski Kobaš s desne, ravno je Posavina, polja i ribnjaci, i puno zelenila, mira i cvrkut ptica.
Nakon tih prekrasnih slika idemo nazad drugim putem kroz šumu. Ivo pokazuje šogoru šumu a ja ih zezam da to ništa nije čudno, bilo bi čudno kada bi imali signal na mobitelu.
Vraćamo se i prolazimo pokraj srušene kuće. Ponovno se pitam zašto su ljudi napustili to lijepo mjesto? Odgovora nema.
Vraćamo se prema Brodskom Stupniku i vinogradima s ružama. Ponovno susrećemo djeda Nikolu. On nam pokazuje put kojim je kao dijete išao u Oriovac, kaže bio je i potok u kojem su prali noge kada bi išli u crkvu.
Tada se on zamisli i kaže da taj potok više ne postoji. Tada sam se i ja zamislila. Pa zar se s ljudima i priroda promijenila? Zašto su tako lijepe stvari nestale? I opet pitanja bez odgovora.
Vraćamo se prema našoj kući. Malo smo umorni. Napravili smo, prema aplikaciji na sekinom mobitelu, oko 10000 koraka. Osjećaji koje svaku nedjelju doživim dok šetam s Ivom sada su još bogatiji. Nije to poput materijalnog dobitka, više je to bogatstvo u mojoj duši.
Nekada je na tim stazama gdje mi nedjeljom šetamo, bilo selo, živjeli su ljudi. Staze su ostale, putevi su ostali, ali ljudi nema, napustili su prekrasnu prirodu. Otišli su za poslom, bilo ih je po cijelome svijetu. Većina ih nije više ni živo. Kuće su nestale, propale, sve je opustjelo.
Ipak, uspomene na te ljude i neki davni život postoje u riječima koje sam zapisala, u koracima koje sam načinila i žalosti koja me obuzela pri ovom razmišljanju o praznim kućama, napuštenim dvorištima i ljudima koji su nestali.