SUSJED HRVAT I SUSJED SRBIN

Ovaj tekst preuzet je s facebooka od grupe Građanska akcija

Rođeni sam Zagrepčanec, već četvrta generacija. Ulica u kojoj sam odrastao, kao i sam kvart uvijek su bili šaroliki. Bilo je tu osim Hrvata i Srba, Albanaca, Bošnjaka i Roma.

Cijeli kvart je bio mjesto kada barem do rata nije dolazilo do nikakvih nacionalističkih sukoba ni svađa. Bilo je klasičnih šora tipa …iz kojeg si kvarta i slične kvartovske spike, ali baš nitko nikada nije razbio pečenjaru i slastičarnu koju su na kvartu držali dva brata Albanca. Nitko nije razbio ni mali dućan koji je držao Srbin. Štoviše, toga nije bilo ni za vrijeme rata, ali je dolazilo do nacionalističkih sukoba, ponajviše sa Srbima.

No, ulica u kojoj sam odrastao… to čarobno mjesto uspomena i šarolikog društva, to mjesto gdje sam se prvi puta zaljubio u jednu Lidiju koja je živjela preko puta kuće u kojoj sam odrastao, a sa čijim sam se bratom obavezno potukao baš svakog ljeta tokom osnovne škole.

Bila je iz BiH. Njena brat i ja, kao i ostatak društva iz moje ulice smo se držali zajedno unatoč povremenim iskrenjima u društvu. Kada bi ta horda zajahala na bicikle, ozljede su bile nešto sa čime si u društvu gradio položaj. Dječije spike, ali nevine, nit brige nit pameti…kak bi se reklo.

Moja ulica je bila mješavina Hrvata, Srba, Bošnjaka i Roma i baš svi smo se dobro slagali. Pogotovo mi klinci. Bilo je tu imućnih, nas manje imućnih, debelih, vitkih, niskih, visokih, brzih, sporih, ali nitko nikome nije ništa nabijao na nos i kada god je nešto nekome trebalo, baš svi smo uskakali. …Posudiš mi BMX? …Ma može, vozi …Probušil sam ti gumu …Nije problem, moj stari bu je zakrpal sutra.

Da ne spominjem kada je netko od nas dobio neki novi autić, kamion i slično, tada se izvlačilo na ulicu van sve živo od igražaka kaj se imalo i nas 15 mulaca, koliko nas je bilo u ekipi, zauzeli bi cijelu ulicu gradeći naš grad. Nebrojene igre skrivača, lovice, rata, pa glumatanje da smo svi ninje kada je izašao tada za nas kultni film Američki ninja, igranje nogometa, graničara…. nije nas se moglo dovući doma ni ljeti ni zimi, još mi u glavi odzvanjaju povici naših roditelja koji su nas tražili po kvartu obećavajući da možemo van čim pojedemo ručak, i operemo se i presvučemo, jer smo se doma obavezno vraćali doslovno mokri, blatni ili prašnjavi od glave do pete.

Roštiljade preko ljeta koje su radili svi u ulici, svi su zvali svakoga, svi su dolazili kod svakoga, preko zime dolazilo se na čaj i kuhano vino, svi kod svakoga.

A onda sam 1991. završio osnovnu školu. Već 1990. kada se sve zakuhalo ovdje, znao sam da nije dobro, iako mi kao klincu tada nije bilo jasno tko puca na koga i zašto.

Stariji nam nisu ništa govorili, ali bili su zabrinuti. Onda se tog ljeta 1991. sve zakuhalo do kraja. Nama klincima je to bilo zanimljivo, jer u Zagrebu osim zamračenja i uzbuna i par pucnjeva, nije bilo neke opasnosti po život. Obožavali smo za vrijeme zamračenja pod uzbunom biti vani sa starijima i slušati razne teorije, priče, što je našim roditeljima naravno dizalo kosu na glavi pri samoj pomisli da smo vani pod uzbunom i u mraku, a ne u podrumu kod susjeda u koji se sklanjala cijela ulica. Te kobne 1991. zakrvila su se dva susjeda, Srbin i Hrvat, kuća do kuće doslovno.

Susjedu Hrvatu nestao je mlađi sin koji je otišao na ratište negdje u Slavoniju. Nije više bilo zabave u ulici, ali je zato zavladala konstantna svađa i sukobi. Susjed Hrvat optuživao je susjeda Srbina za nestanak njegovog mlađeg sina, iako je susjed Srbin medu prvima otišao prijaviti se kao dobrovoljac i nosio je HV uniformu.

Naravno, susjeda Srbina nije bilo doma, bio je na ratištu, pa je sve trpjela njegova obitelj. Razumio sam susjedovu bol zbog nestanka sina, razumio sam i njegovo ogorčeno i prijeteće ponašanje, ali nisam razumio kada se počelo prijetiti.

Susjed Srbin došao je sa ratišta doma na par dana, sukob je odmah poceo. Prvo verbalni, potom fizički. Drugi dan navečer su u ulicu stigla dva vojna kamiona sa njih 15 zamaskiranih u uniformama i sa oružjem u rukama, tražili su susjeda Srbina. Saznali su da je na kavi kod susjede Bosanke u čiju sam kćer bio zaljubljen ko klinac, koja je onako po zimi izašla van u spavačici i stala pred njih naoružane i rekla da mogu pucati u nju, ali u njenu kuću dok je ona živa sa oružjem ući neće.

Došla je i policija, živi kuršlus je nastao. Verbalni sukobi i pokoje sitne kacke dešavale su se redovito od tada, nastavili su se godinama, ali nikada, ni susjed Hrvat ni susjed Srbin nisu branili djeci da se igraju i provode vrijeme zajedno. Ni za vrijeme njihovih najžešćih sukoba.

Kako je vrijeme odmicalo, sukobi su bivali sve manji, policija je sve manje morala dolaziti. A onda je jednog dana negdje 2002. susjed Hrvat saznao da susjed Srbin nekaj petlja sa strujom i prijavio ga je. Došla je ekipa iz HEP – a i utvrdili su da je susjed Srbin krao struju i da je dužan 15.000kn. No prilikom tog pregleda, utvrdili su da je susjed Hrvat isto krao struju i da je dužan 25.000kn.

Mlađi sin susjeda Hrvata nađen je 2004., ostaci su preneseni u Zagreb gdje je i pokopan, susjed Srbin dao je najviše novaca kada se sakupljalo za obitelj susjeda Hrvata. Susjed Hrvat i susjed Srbin ni danas ne pričaju, a ulica u kojoj sam odrastao nije više ni topla ni lijepa. Tiha je, otužna, tmurna i turobna.