piše: Hrvoje Mužević
U ranu zoru, početkom jednog vrućeg kolovoza Hrvoja je probudio telefon. Pomislio je da zove jedna žena, kojoj je obećao pokositi livadu i spremiti sijeno za koze. Par dana prije joj je liječio kokoši i snimio kako ima iza dvorišta pregršt lijepog , sočnog „koštana“. „Dobro će doći preko zime“-palo mu je odmah na pamet-i sjetio se kako mu svaki put „usfali“ sijena krajem drugog mjeseca. Imao je hrpu koza i „bikića“ i glumio je nekog velikog poljoprivrednika, dok alata i zemlje nije imao ništa. Stalno je hodao okolo i „prosio“ ljude za koji komad nepokošene livade. Mlatio ju je slomljenom, dida Pavinom, kovanom kosom i osušenu vozio u „gepeku“ Kadeta.
Borio se sa vremenom i natjecao sa kišom. A ona je znala često pobijediti. Sav trud uzalud, i opet ispočetka. Mnogima bi to već dojadilo, ali Hrvoje se nije dao. Bio je uvjeren da je reinkarnacija svojih slavnih predaka poljoprivrednika i seoskih knezova. I da mora održati tradiciju(a i koji dinar kapne,pa dobro dođe).
Uglavnom, iritantna zvonjava nije prestajala i on se polako ustao sa starih hrastovih kreveta iznad kojih su stajale dvije svete,starinske slike. Čitava soba je imala stari “štih“ i uvijek se sjetio kako je tetka za taj krevet govorila da je „ko apaurin“. Spavanje u njemu je bilo toliko udobno, da je čovjeka preporodilo.
„Nekad bilo“-mislio je Hrvoje i gledao po okvirima sitne rupice crvotočine. Križa su ga žigala, i razmišljao je kako su oni dali već svoje. Telefon je već počeo vrištati i izgledalo je kao da umjesto zvuka, ima uzvik njegovog imena. Došao je do stare kuhinjice i prišao telefonu koji je kupio za sto kuna. Imao je male lampice po sebi i blicao je kao kakva igračka. Pospano je blenio u njega (kao tele u šarena vrata), i u tom trenutku mu je bila zabavnija igra svjetla po njemu, nego njegov iritantni zvuk. Dok je stoječki spavao i nezainteresirano slušao tonove, njegova ruka se već sama razbudila i preuzela inicijativu. Pograbila je slušalicu i prislonila je uhu,koje je moralo upiti informacije u nadi da će ih mozak primiti.
Kad je čuo sestrin glas-„Tata je noćas imao srčani!“-probudio se. „Sada je sve u redu, živ je!“-usiljeno je cvrkutala Tena, a Hrvoje je opet pomislio kako su zabavnije lampice na telefonu, nego sadržaj iz njegove slušalice. Samo, što nažalost, više nije blinkalo svjetlo, pa se morao vratiti u stvarnost. „Živ je?“-opet je upitao i saslušao nekoliko detalja o noćašnjem događaju. Naime,njegovi su bili kod familije u Crikvenici i stari je par dana prije odnio prase i htio sa bratićima proslaviti Hrvojevu svadbu od zimus. Usput je iskoristio par dana godišnjeg da se malo odmori od napornog posla. Jadnik, nije znao da njegov organizam funkcionira na „presingu“ i da odmor bude koban za njega. Tako je i sad, uživao dan i po na moru i potom završio na hitnoj.
Hrvoju je to bilo previše informacija za rano jutro i njegov mozak je znao nekad funkcionirati na čudnoj razini. Kad dođe neka emotivna „problematika“, on kaže-„ajd pozdrav, ja ode“ i jednostavno se išteka.
U nekoj podrazini šoka, poklopio je slušalicu i odgovorio na ženino pitanje-„tko je bio?“
„Srčani, živ je, šta će biti sad, tko,gdje i kako?“-mutilo mu je glavu. Odjednom je počeo razmišljati kako će propasti trava koju je trebao pokositi, pa se odmah osjećao glupo.
Sandra je nehajno upitala-„Jesi dobro?“ i on je jedino njemu razumljivo, osjetio svu toplinu njenih emocija i njene brige.
Nije bila žena od puno riječi i plakanja ali, bila je nježna i emotivna-samo ju je trebalo razumjeti.
Takva je bila i na vjenčanju,kad su sve svi prenerazili, ( u vezi bračnih zavjeta ) na njenom odgovoru.
Naime, Hrvoje je rekao-„volim te najviše“, a ona njemu-„jel znaš?“ Svi su u šoku ostali, a on je jedini shvatio njenu ljubav sadržanu u toj prostoj rečenici. I znao je ….koliko ga voli.
Izišao je na dvorište i bacio kukuruza živadi. Krmača Anita ga je gledala i kao da mu je pokušala dati savjet, dok je njegov mozak morao prihvatit činjenice i shvatiti da je mogao ostati bez oca.
Čim je ta siva masa popustila pritisku, Hrvoje se zagledao u daljinu. “Osedlao“ je starog opel kadeta i krenuo u Crikvenicu, dok ga je Sandra tiho gledala iz prikrajka.“Ako bude problema, zovi komšiju“-rekao je i kresnuo „Didu“(tako je od milja zvao auto). Ostavio ju je samu sa čitavom farmom …“preživjet će, jaka je ona“.
Ali Kadet je bio star preko dvadeset godina i nakon pedeset kilometara je pokazao znakove teškog umora.
To je bila tek desetina puta i Hrvoje je shvatio da njegov stari drugar neće izdržati. Htio je iz sedla izvući pušku i skratiti mu muke. Ali pošto nisu u nekom kaubojcu, polako ga je okrenuo nazad i vratio se kući.
Dim je sukljao iz auta dok se umorno vukao u svoje dvorište. Ubrzo je tetka nazvala i rekla da ona ide k bratu i Hrvoje je rekao da stane po njega. Imala je noviji auto i znao je da će ovaj put stići. „Zašto mi nisi javio? Zar nisi mogao pretpostaviti da ću i ja ići?“-pljuštala su njezina pitanja. Hrvoje nije odgovorio. Nije ni znao. Znao je samo da mu je kao robotu dana zapovijed da mora vidjeti starog. I ništa više.
Željo je ležao na aparatima i pokušavao biti veseo i normalan. Mogao se dići i sjesti, ali je bio prikopčan na nekih pet monitora koji su pištali kako god se pomakne. Izgledao je kao neki negativac ili super junak iz stripova. “Čovjek monitor“
ili slično-razmišljao je Hrvoje. Obitelj se okupila i bilo je lakše. Bratić Drago je zabrinuto hodao oko starog. Slični kao jaje jajetu, samo jedan plav, drugi crn-bilo je interesantno ih gledati. Na nerazumljivom primorskom dijalektu (istarskom, što bi rekli) uzrujano je pričao. Oni svi kad se uznemire, ne možeš ih razumjeti što govore. Isto i kad se svade.
Hrvoju nije bila jasna samo jedna stvar, dok je gledao tužno i sretno (istovremeno) u oca …čuo je da je bio klinički mrtav, da su ga oživljavali elektrošokovima itd. (nikad u bolnici ne vole pričati detalje). Nakon svih tih „tretmana“ očeva kosa je bila uredno počešljana i namještena pod „špagu“! „Kako mu friz može biti uvijek netaknut?“-pitao se Hrvoje.
Prošlo je dosta vremena dok je dobio odgovor na to pitanje.
Sedam godina poslije kosili su travu Hrvoje, njegov sin Pavo i Želja, pred podvinjski kirvaj.
Želji je kosilica otfikarila prst i Hrvoje ga je krenuo voziti u bolnicu. Dok je spremio Pavu, Željo je nestao i Hrvoje ga je panično počeo tražiti. Mislio je -“da mu nije loše i li nešto drugo?” -kad je uslijedio šok! Željo je držeći krvavu gazu oko batrljka prsta stajao pred ogledalom i pažljivo se češljao!?!?
„Pa ne mogu raščupan ići na hitnu?“-mirno je odgovorio …
U tom trenutku Hrvoju je bila jasna slika pred očima …i dobio je odgovor na svoje pitanje.
Danas nema više bratića Drage, nema više Kadeta, nema više puno stvari iz ove priče …
Neki ljudi odu, a neki novi dođu-kako kaže onaj stih-„igra se život sa nama kao mačka s mišem“ …i to je cijela poanta.
Ali, Hrvoje je shvatio koliko je sretan što je njegov stari još uvijek tu ….i njegova besprijekorna „frizura“ ….