NJENA STRANA SRCA

Mirko Popović
Uvijek kad joj se vraćam
začuđena stojim pred njenim
smirenim čelom uz prozor
Dok mirno prebire
po tragovima svoje samoće
koja mi uvijek preore grudi
počinjem vjerovati
da s ponosom nosi smiješak
kao da svijetu želi naglasiti
da svatko će jednom
i licemijeri što joj masku milosrđa
nad svenulo lice nadnosiše
kad padnu krinke života
osjetiti isplativost
njena križa

Stojim u čudu pred njom
koja više ne skriva
svoju pogrbljenu sjenku
ispod naših starih dubova
i ne drhti u samoći i nemoći
pred onima koji još beru plodove
preko leševa i urlikom
nacionalističkih pokreta
koji su zaboravili
da je pljesak zaslužio
jedino čovjek koji je
svakom čovjeku
samo čovjek