Objavljujemo literarni rad Dore Garac, učenice 7 razreda iz Rijeke čija su dva rada naslova Djedova priča i Na životnom raskrižju, objavljena već i kod nas, osvojila drugu i treću nagradu na ovogdišnjem likovno-Literarnom natječaju naslova “Zeleno i plavo putovanje” u organizaciji Ankice i Ante Karačić, umjetnika iz Iserlohna, suorganizaciji Matice hrvatske za Ruhrgebiet i našeg Hrvatskog glasa Berlin.
piše: Dora Garac, 7. c, OŠ „Eugen Kumičić“, Rijeka
Mentorica: Vesna Grginović-Karajić
Zovem se Dora Garac. Rođena sam 14. svibnja 2004. godine u Rijeci kao prvo dijete svojih roditelja. Jako vezana za svoju mamu, bila sam i ostala, jer je tata i prije mog rođenja počeo raditi u inozemstvu.
Već u vrtiću sam pronašla neke prijatelje koji su mi i dan-danas ostali jako dobri. Moji roditelji, Ivana i Mario, pruži su mi prekrasno djetinjstvo. S pet godina postala sam sestrom slatke djevojčice Magdalene. Uvijek ću ju pamtiti po žutom kompletiću u kojem smo ju donijeli iz bolnice.
U prvom sam razredu prepoznala ljubav prema hrvatskom jeziku, istom kojeg moja mama predaje u srednjoj školi, i pisanju sastavaka. Bila sam sretno dijete uvijek pomalo preozbiljno za svoje godine. Kad sam bila u trećem razredu, ispunila mi se želja da imam i brata. Krenula sam i u glazbenu školu. Sviram flautu.
Zbog tatinog posla i činjenice da u Rijeci nemamo nikoga svoga, moja je obitelj odlučila na neko vrijeme preseliti u mamin rodni Drniš. Mali grad u Dalmatinskoj zagori poznat po pršutu postao je moj dom na skoro dvije godine, a vrijeme provedeno u njemu zasad najljepši dio mog života. Maknuvši se iz gradske vreve, proživjela sam zadnje djeliće svoga djetinjstva onako kako su ga proživljavali moji roditelji i njihovi roditelji.
Prihvativši ikavicu koja je ionako bila prisutna u našem domu, postala sam pravo zaigrano dijete putena lica i zažarenih obraza. Preko tjedna sam marljivo odrađivala školske obveze, a vikende provodila kod rođaka ili u didovom vinogradu, najčešće na potoku ili šetajući šumom, a nerijetko i u Šibeniku, Vodicama ili Splitu.
Voljeli smo raditi izlete na Prominu ili na izvor rijeke Čikole.
Pravo sam zajedništvo spoznala za ljetnih večeri kada bi se cijela šira obitelj skupila pa smo pekli pizzu ispod peke ili jeli didov pršut iz konobe sušen na pravoj drniškoj buri.
Najviše zahvaljujući didu spoznala sam važnost obitelji, tradicije i svoje domovine.
Često sam se igrala s prijateljima iz razreda na tzv. Pazaru. U međuvremenu sam išla na natjecanje iz flaute u Split i postigla dosta dobre rezultate.
Čvrsto se povezavši s rođacima i Drnišem, vijest o vraćanju u Rijeku nije mi bila najdraža. Nikome nije bila najdraža. Moja mama je počela raditi, tata je privremeno radio u Rijeci, sestra i brat su krenuli u vrtić, a ja sam krenula u peti razred. Privikavala sam se na staro-novu okolinu i isto takve kolege iz razreda.
Peti i šesti razred sam prošla s prosjekom 5.00 i bila proglašena učenicom generacije usprkos svim maminim zdravstvenim problemima koji su na svu sreću dobro završili.
Fokusirala sam se na ono što mi je jedino bilo važno u gradu koji mi isprva nije bio drag. Navikla sam se i počela bolje upoznavati Rijeku.
U sedmom sam se razredu više usredotočila na društvo i vjerujem da tako i treba biti.
Često smo u Mostaru, gdje imamo vikendicu, na Pelješcu, gdje ljetujemo i u tatinoj rodnoj Imotskoj krajini. Uživam u svakom trenutku u školi, u glazbenoj školi, više se družim s bratom i sestrom. Ja sam njihova najstarija sestra, ja sam odgovorna za njih.
Vjerujem da sam dosta proživjela u svojih nepunih 14 godina, ali znam da je ovo što se dogodilo do sada sagradilo samo djelić moje osobnosti, a vrata se samo nastavljaju otvarati još, još, još…