tekst: Verica Jačmenica-Jazbec
Najprije sam za vrijeme Domovinskog rata upoznala njegove dvije desetogodišnje unučice koje su se iz zavičaja na istoku Hrvatske sklonile k rodbini u Zagrebu. Sa sobom su ponijele tek školsku bilježnicu i album sa obiteljskim fotografijama koje su mi s ponosom pokazivale.
Nekoliko godina kasnije, jedne ciče zime putovala sam na sastanak u Slavoniju i zastala kod dida Stipine obitelji. Dočekao me visok, prosijed, markantan stariji čovjek, po godinama vršnjak mojega tate. Veoma je sličio mojim stričevima Pavlu i Mirku koje sam veoma voljela. Kad sam se drugo jutro vrlo rano probudila da krenem dalje na put, uvidjela sam da je did Stipa ustao još ranije. U njegovoj skromnoj kući dočekala me, vrlo rano, ugodno zagrijana kupaonica i obilje tople vode. Doživjela sam to kao lijepu gestu gostoprimstva.
Did Stipa je u mladosti bio nogometaš. U doba prije Drugog svjetskog rata bio je član Križarske organizacije; bio je član mjesnog pjevačkog zbora i dramske sekcije, bio je aktivan član mjesnog DVD-a i vatrogasnog puhačkog orkestra u kojem je svirao trubu. Trubu je svirao i u bendu sa svojim prijateljima i bio omiljeni svirač na seoskim zabavama. Redovito je pohađao crkvu. Odabrao si je pristalu, marljivu i radišnu djevojku Rezu koju sam desetljećima kasnije upoznala kao stasitu, odvažnu i duboko pobožnu ženu. Ona je godinama, svakodnevno i ljeti i zimi pribivala svetoj misi. Imali su oni seosko imanje, mnogo plodne zemlje, konje i mnogo, mnogo posla. Rodili su i dobro odgojili tri sina i jednu kćer. Svu su svoju djecu školovali. Zajedno sa svojom suprugom gazda Stipa je u svoj dom uvijek rado primao svećenike. Jedan je bio i krizmani kum jednome od njegovih sinova.
Prevalio je Stipa preko svojih leđa gorki Drugi svjetski rat. Nakon rata je sa svog tavana, žitnice i smočnice morao davati državi toliko namirnica da mu je za vlastitu obitelj uvijek ostajalo premalo. Radio je mnogo na oranicama, oko kuće, u kući. Naučio je raditi poljoprivredne poslove i svu svoju djecu. Jedino im nije rado dopuštao prilaziti konjima. Oko njih je radio on sam. U ono malo slobodnog vremena rezbario je u drvu. Po tome je šezdesetih godina XX. stoljeća bio poznat njihov kraj. Did je prodavao suvenire i na taj način doprinosio obitelji. Silno je volio glazbu. Kao mlad čovjek nedjeljama je biciklom odlazio u jednu udaljenu župu gdje su boravile časne sestre i od njih učio orguljati. Potom je u svojoj župi preuzeo ulogu orguljaša. Tu službu je obnašao četiri desetljeća. Brižno je sakupljao i njegovao stare crkvene napjeve i na taj način ih spašavao od zaborava. Kao orguljaš sakupio je bogatu i vrijednu zbirku notnih zapisa.
Bio je did Stipa u životu zaposlenik na pruzi i mjesni poštar. Mjesni moćnici i tadašnji milicajci tražili su od njega da u crkvi pažljivo sluša što svećenik govori, te da ih o tome izvještava. Milicajac mu je došao u kuću, nagovarao ga, stavio pištolj na stol i prijetio mu ukoliko to ne izvrši. Did Stipa je to odlučno odbio. Za kaznu je izgubio posao. Teška srca se odrekao poštarske torbe, ali je održao i sačuvao svoj uspravni stas i obraz.
Dva su mu sina, u razmaku od par godina, krenula u sjemenište. Došlo je vrijeme da oni u svom zavičaju slave svoje mlade mise. Sve to vrijeme did Stipa je izvana bio odmjereno ponosan, a u dnu duše sretan i zadovoljan. Njegovi su sinovi tijekom praznika u bogosloviji radili u inozemstvu kako bi si zaradili za troškove studiranja. Tamo su stekli dobre i iskrene prijatelje. A takve se pak ljude rado poziva na mladomisnička slavlja. Strance, prijatelje svojih sinova Stipa i njegova supruga uvijek su primali otvorena srca i duše, kao da su im vlastiti rod. Did bi za takve prijatelje uvijek imao u pričuvi bocu šljivovice, a ponosna majka Reza po koji komad svoga krasnoga ručnoga rada.
Did je živio zdravim i mirnim životom. Naučen na težak fizički rad bio je izdržljiv, žilav, otporan, odvažan i uporan. Uzorno je proživio svojih devet desetljeća. Onda je polako postao umoran i pospan i tako se tiho oprostio od svoje obitelji, brojne unučadi i ovoga svijeta.
Nekoliko godina nakon tatine smrti, jedan od njegovih sinova slavio je 40. godišnjicu svog svećeništva. Kao župnik ponudio je svom crkvenom zboru da uvježba nekoliko nepoznatih, a prikladnih pobožnih pjesama. Pozvao je svoje prijatelje na svoj jubilej. Svi su uzvanici dobili diskretnu obavijest da svečaru ne donose nikakve darove. Naznačenoga dana crkva je bila prepuna župljana i svećenikovih prijatelja sa svih strana. Dobro uvježbani zbor raspjevao se u nama nepoznatim lijepim i raskošnim pjesmama. Kad smo se nakon misnog slavlja okupili na zajednički objed, slavljenik nam je otkrio da smo slušali pjesme iz davnine čije je note davno sabrao, zapisao i sačuvao did Stipa. Dopala mi se ta nježna i lijepa gesta sina koji je na takav način zahvalio svojemu ocu, orguljašu. Potom je slavljenik nadario svakoga od nas uzvanika. Svaki od nas nazočnih dobio je na dar po jednu knjigu, s posvetom, po naslovu i po sadržaju prilagođenu svakome pojedinačno. Doživjeli smo to kao iznimni znak ljubavi i prijateljske povezanosti.
Ovih dana mi je došla u ruke nevelika knjiga o malom, a veoma obljubljenom Gospinom prošteništu koje se nalazi na području Stipine župe. Autorica knjige opisuje kako je, uoči velikih crkvenih blagdana, did Stipa svaki put na svoja zaprežna kola ukrcavao harmonij iz župne crkve i kilometrima ga oprezno prevozio po lošem seoskom putu do Gospinog svetišta, samo da bi tamošnja misa bila svečanija i ljepša. On bi s radošću svirao na harmoniju, župljani bi pjevali iz svega glasa, a Gospa s malim djetetom na rukama bi im se radovala. U knjizi sam zapazila još jedan dirljivi detalj. Žene iz okolnih sela svake bi godine uoči glavnog Marijanskog blagdana sašile za kip Gospe i njezinoga Sina nove haljine, od najljepšega platna. Prije nego li bi Gospu okitile njezinom kraljevskom krunom, ukrasile bi joj lice i uokvirile ga pletenicama od prave kose. Svoje vlastite pletenice za Gospu dragovoljno su od davnina darovale pobožne djevojke iz župe. Tako je jednom i Stipina kći, potaknuta svojom majkom, poklonila Gospi svoje lijepe, dugačke djevojačke pletenice.
Ljudski je život poput mozaika od raznobojnih kamenčića. Jedan od lijepih kamenčića u mojem životnom mozaiku je slika dida Stipe. Uvjerena sam kako on sada na nebu ujutro svojom trubom nježno budi sanjive anđele, a blagdanom svojim orguljanjem razveseljava sve nebeske stanovnike.