piše: Kitana Žižić
Čekala sam ispred ljekarne preuzeti tablete za snižavanje kolesterola. Godinama sam im odolijevala ne htijući poslušati doktoricu, uvjerena da mi ne trebaju.
Sve je to nadaleko poznat farmaceutski lobi. Svi su umreženi bez imalo stida. Neki odlični studenti govorničkih vještina nakon što završe težak studij medicine, zaborave humano poslanje koje ih je natjeralo na taj trnovit put te umjesto na specijalizaciju završe kao akviziteri farmaceutskih proizvođača. Bolje se zarađuje, manje je stresa, tko da im zamjeri…?
Na pretposljednjem sistematskom, dok sam još uvijek odolijevala, pitala sam doktoricu, odnosno izrazila svoju čvrstu volju:
„Ja ne bih uzimala lijek koji mi predlažete zbog povišenog kolesterola.“
A doktorica:
„Što sam ja napisala?“
„Da uzimam!“
„Ja se obično slažem s onim što napišem“, odgovorila mi je.
I onda kad sam već bila tri godine umirovljenica još uvijek ne umirovljeničkih manira, odoh na sistematski. Opet isto, ali me ovaj put uvjerila brižnost u očima internistice. Kao da joj se baš sviđam i želi da poživim duže.
Eto me stoga ispred ljekarne u takozvanom „novom normalnom“. Unutra dvoje, vani ispred mene gospođa starija od mene s pudlicom u pletenom ružičastom puloveru. Sa simpatijom se obratim psiću i odmah se nastavi razgovor u troje. Nisam se ni snašla a gospođa je ušla, dok se meni u ruci našla uzica njenog psa. Gledamo se nepovjerljivo, ja se utješno smiješim pudlici, ona mi uzvraća povjerljivo, vidjevši valjda da nisam loša osoba. Pomoglo je doduše i to što su vrata ljekarne otvorena, te pudlica vidi da joj gazdarica nije umakla.
Nakon toga odlazim u obližnji centar, ne jedan od onih prevelikih koje ne volim, već susjedni po mjeri čovjeka. Znam gdje ću, jer mi treba toalet, a tu je izuzetno uredan. Ali baš uvijek. Na izlasku srećem mladu majku s bebom u kolicima, prevelikim da bi ih mogla unijeti u WC. Da ne bi dijete ostalo samo u hodniku, pitam je:
„Treba li vam pričuvati dijete?“
„Ako biste bili tako ljubazni, hvala!“
Naravno da sam ljubazna, stoga sam i pitala a i plašim se za djecu u ova sve luđa vremena. Kad se majka vratila, ponudila sam joj par savjeta, između ostalog da nikad dijete ne ostavlja samo. Mogla sam i ja biti prikrivena članica urotničkog lanca.
Sjetih se ljeta od prije nekoliko godina, kad mi je kćerka došla u posjet iz Australije. Na splitskom Žnjanu bilo je mnogo rekvizita za dječju igru. Naše djece je bilo dvoje, a čuvarica četvero. Moja kćerka, nevjesta, sestra Adrijana i ja. Pile smo kavu i pazile na djecu budno, jer smo po naravi paničarke. Dok smo ih s trampolina natjeravale da siđu, jer odlazimo, moje prve unuke odjednom nigdje nije bilo.
Prestravljenost se razmahala između nas, svatko je krenuo u drugom smjeru, a moja sestra je već trčala za autima. Kad smo „izgubljenu“ konačno ugledale shvativši da nam se neopazice provukla ispod „radara“ i potrčala prema još jednom igračkom izazovu za kraj, odahnule smo zahvalne Bogu na bezrazložnoj panici. Dugo vremena nitko drugi iz obitelji za ovaj incident nije znao. Bilo nas je stid.
Jučer smo u jednom „raju“ u centru Splita moja dugovječna prijateljica, jedna malo kraćeg vijeka u ulozi prijateljice i ja pile kavicu „kakvu Marica pije“. Razgovarale o mnogo čemu nadahnuto kao i uvijek, jer nam tema ne nedostaje, ali nekako smo najviše vremena spontano posvetile onoj kakve ćemo biti u starosti. Kao da već nismo barem nas dvije od tri u navedenoj dobi.
Ja sam za onu „po jutru se dan poznaje“, odnosno kako stariš produbljuju se sve tvoje osobine. Ako si pretežno dobra osoba postaješ još bolja, tolerantnija, mudrija i mirnija, empatičnija. U obrnutom slučaju sve teža osobnost.
Njih dvije se nisu posve slagale sa mnom. Ima tu nešto, ali nitko od nas zaista ne zna kakve ćemo biti. Sebičnije svakako. S tim sam i sama donekle suglasna, jer to već odavno prepoznajem kod sebe. Naročito ako upravo radim nešto što posebno volim, buljim u crno bijeli film ili čitam knjigu za dušu, a netko me prekine, naravno mobitel.
Mislim, ne kradite mi moje dragocjeno vrijeme. Inače uglavnom odradim što trebam ili netko od mene nešto očekuje. Ili sama od sebe to isto očekujem.
Pomalo me intrigira i pitanje brbljavosti i potreba pričanja, čak i nepoznatim, svoje priče. To dolazi do izražaja u poznim godinama premda nije izuzetak ni u ranijim.
Zatečena slučajno u društvu ponekog brbljavca u autobusu, u redu na blagajni supermarketa ili ma gdje drugdje, pristojno bih saslušala, ali ako bih opet srela tu osobu i prepoznala, vješto bih joj izmakla. Ne želeći uvrijediti je ali krateći sebi muke.
A onda, ….. , čitate na početku ovih redaka o mojoj transformaciji. Postadoh i sama brbljava. I nije mi neugodno…
Naviru mnoga pitanja u ovim godinama. Dok još primjećujem promjene u svojoj osobnosti, pokušat ću ih držati pod nadzorom. Uglavnom mislim da smo u poznim godinama manje naporni bliskoj i široj okolini, ako smo u značajnoj mjeri samodostatni. Ako nam vrijeme blagonaklono sačuva svježinu interesa i potiče nas na razne hobije.
Ako mi vrijeme bude zlonamjerno i izbuši mi moždanu koru te je pretvori u mrežu za komarce, molim se da barem moji potomci budu prisebni u svojoj velikoj ljubavi te mi ne dozvole da im život nepovratno otežam.
Što vi mislite???
Ima i onih koji tvrde da u starosti rastu samo nokti i nos.