Vinko Pavić
Kad nas smrt zanjiše na rukama
Suvišna će biti pitanja
Na kakvim se to raskrižjima
Nismo prepoznali,
Iako se u našim očima iskrilo more.
Smjehom smo punili prazne obale
I začuđeni gledali večer što je naslućivala
Kako se valja pribojavati noćnih sjena.
Bila su to vremena široke pustoši
U kojima smo učili
Kako se zaboravljaju životne mudrosti
Ili smrtni strah upleten u prešućene pjesme.
Bila su to vremena
Kad smo šutke ispraćali proljeća
Tegobnim i strmim stazama,
A jesen nas krunila korijenjem
Koje ne prepoznaje godišnja doba.
Kad nas smrt,
Satkana od krvi i treptaja oka
Zanjiše u svojim skutima,
Hoćemo li svi imati ista lica
I ruke pružene u čežnji
Nedosanjanih mladih proljeća.
Subscribe
0 Comments