piše: Štefica Vanjek-Štefi
Dojurila sam s posla jedva čekajući, ovu suvišnu odjeću baciti sa sebe jer i koža mi je pretijesna na ovoj sparini. Još izuvajući sandale čula sam kako on nešto mrmlja u dnevnoj sobi sjedeći za kompjuterom, okrenut leđima. Nisam razumjela ništa.
-Ne čujem, dreknem iz hodnika.
–Čekaj da se izujem i skinem pa dođem. Šmugnula sam u ugodnu svježinu spavaće sobe tražeći što manji komad odjeće. Obučena, osvježim se u kupatilu pa tiho dođem u dnevnu sobu.
–Što si govorio?
–A, a, a ….strese se on na stolici.
-Ma daj, šta se stepaš kao da je vrag ušao u sobu.
-Uplašila si me, zagledao sam se u fotografiju a ti si se došuljala kao lisica.
-Ma daj, ja tebe uvijek uplašim. Što si mrmljao kad sam stigla?
-Ne znam više, sjetit ću se. Ah da, jesu li se javili naši iz Berlina?
-Pa šta me to pitaš kad znaš da nemam kompjuter na poslu, a zvali me nisu.
Na spomen Berlina svaka dlaka mi se naježila, što od tuge, što od bijesa na sve i svakoga, i državu, i političare, i bogataše i siromahe, jer i moji su morali trbuhom za kruhom kao i većina mladih obitelji.
U kućerini koju smo mukotrpno gradili godinama da nam djeca imaju krov nad glavom, muž i ja sad se možemo igrati skrivača, kad bi se mogli popeti po stepenicama i da nam istrošene kosti to dozvoljavaju. I još će nam nova vlast za muku uloženu u gradnju uvesti porez na nekretnine pa ćemo ubuduće glodati zidove umjesto kruha.
Sad mi se narogušila i svaka vlas na glavi, ne treba mi tapiranje kod frizera da bi imala puno kose. Tuga mi je stegla srce kao da ga je škrip uhvatio pa ga steže, i suze bi na oči a pred očima prolaze slike sretnih deset godina s unucima, sinom i snahom. Ponekad je bilo teško ustajati ujutro, jer artritisom načeti zglobovi nisu dali ustati , ali čim sam čula još pospane glasiće sve je nestalo i ništa nije bilo teško.
Danas mogu spavati duže, nema škole, vrtića, treninga, ali silno nedostaju ta jutra i buđenja, ne spavam ni po noći.
I danas moram u kuhinju, dosta mi je dijete i te piletine kuhane. Što da kuham rižu ili krumpir?
-Što ću danas kuhati, pitam muža u kompjutor zagledana.
-Nešto si rekla, oglasi se.
-Nisam samo ja gluha ,….pitam što ćeš jesti , dreknem iz sveg glasa.
–Bilo što!
-Baš si mi pomogao,.... promrmljam.
–A….,
-Ma ništa, ništa! Okrenem se i odem guliti krumpir još uvijek s mislima u Berlinu i brigom kako će se snaći jer ne govore njemački, a škola samo što nije počela.
-Zvrrrrrrrrrrrr ...zazvoni telefon i prenu me iz misli.
Ma tko me sad treba, a danima me nitko ne zove,…..dignem još srdita slušalicu.
-Dobar dan, ja sam Elvira i željela bi vam priopćiti nekoliko preporuka za glasovanje, čujem umilni glas sa druge strane žice.
-Pocrvenjela od bijesa, i samo što mi para nije šiknula na uši, obrušim se na dotičnu.
–Slušajte vi mene gospođo ….ja jesam stara…. ali me pamet i oči još nisu napustili, i pamtim sve od prošlog stoljeća do danas, jer me stari gospodin Alzhajmer još zaobilazi,….meni ne treba nikakva preporuka, odlučujem svojom glavom…
-Samo, ne znam kako izabrati one koji će mi djecu vratiti iz Berlina…. jer obećavaju svi već godinama kako će nam teći med i mlijeko, a ništa se od toga ne ostvari. Tresnem slušalicom i odem guliti krumpire.
Oni će meni preporuku …a sve ih gledam… i slušam njihove bedastoće kako će mi biti bolje… a to bolje nikako da dođe.
E, danas neću piletinu uz krumpire, ispeći ću šnicle na naglo… pa kud puklo da puklo, ti ćeš žući danas pretrpiti šnicle,… sretna sam što te imam bar znam da ova gorčina u želucu je od tebe, a ne od života,
A ti, dragi mužu, dobiti ćeš bilo što za ručak, kako si i naručio!