SVETAC I HEROJ - Hrvatski Glas Berlin

SVETAC I HEROJ

Iz naše arhive/ objavljeno 13. veljače. 2013.

tekst: Emil Cipar 
Postoje veliki i mali ljudi. Veliki …ljudi bogatog duha, čistog karaktera, mudre glave, hrabri i odlučni boriti se za svoje ideale.

Mali ljudi …kukavice, ljudi bez ideala i karaktera, plitkog duha, plitke misli, ljudi koje nazivamo sitnim dušama.

Narod je mješavina jednih i drugih. Veliki su obično vođe, a vojska malih slijedi ih. Tako bi to trebalo biti …

Mali ljudi podižu spomenike velikim ljudima. Ti spomenici su zavjet kako će slijediti njihove savjete i na iduće generacije prenositi vrijednosti koje su od njih naučili.

No ponekad je sunce jako nisko i teško je u masi bezličnih prepoznati prave veličine. Kada je sunce nisko i mali ljudi bacaju velike sjene, pa ih ni po sjenama ne možeš razlikovati.

Onda ih prepoznaješ po spomenicima, jer veliki ljudi imaju svoje.

Mali ljudi zavide velikima na njihovim spomenicima. I oni bi ih htjeli imati, ali njihov duh i karakter nisu tih dimenzija da bi zadovoljili stroge kriterije.

Spomenici su duhovna memorija jednog naroda. Oni nas i danas podsjećaju na velike Hrvate čije primjere valja slijediti.

Spomenike valja čuvati i održavati, jer bez njih smo narod bez prošlosti, bez njih postajemo laki plijen svima onima koji žele vladati i upravljati nama. Bez njih nam budućnost nije osigurana.

Kako Hrvati njeguju svoje kulturno i duhovno naslijeđe danas?

Danas je sunce u Hrvatskoj nisko. Jako nisko. Toliko nisko da i najmanji ljudi i sitne duše bacaju jako velike sjene. Po sjenama ih ne možeš razlikovati.

I toliko za uvod. Htio bih pisati o velikim ljudima, o spomenicima podignutim u njihovu slavu i o tome kako se ophodimo sa duhovnom baštinom koju su nam ostavili.

Dva primjera iz Slavonskog Broda. Dvojica Brođana koji su se posebno iskazali svojim životnim djelom, pa su im građani Broda podigli spomenike.

Prvi je Josip Štadler. Rođen je u Slavonskom Brodu 24. siječnja 1843. u skromnoj obrtničkoj obitelji Đure i Marije, rođene Balošić.

Školovanje je započeo u rodnom gradu, nastavio ga je u nadbiskupskom sirotištu u Požegi i Zagrebu, gdje je išao u gimnaziju. U Rimu na Papinskom Sveučilištu Gregorijani, postao je doktor filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen u Rimu 1868. Vratio se u Zagreb. Bio je gimnazijski profesor u Sjemeništu, a kasnije sveučilišni profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu

Od tadašnjeg pape imenovan je 1881. vrhbosanskim nadbiskupom u Sarajevu. Djelovao je na vjerskom, prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom polju. Dao je sagraditi katedralu Srca Isusova u Sarajevu, bogoslovno sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor. U Travniku je podigao gimnaziju i sjemenište. Dao je sagraditi mnogo crkvi i ženskih samostana. Utemeljio je Družbu sestara služavki Malog Isusa, sa svrhom da se skrbe za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i siromahe.

Drugi je Đuro Đaković. Rodio se u Brodskom Varošu 1886. godine. Kao metalski radnik u Sarajevu, već je 1905.-06. sudjelovao u prvim radničkim štrajkovima u Bosni, a 1910. bio je istaknut omladinski rukovodilac u Sarajevu. Po izbijanju Prvog svjetskog rata 1914. godine zbog istupanja protiv rata je uhićen i od strane vojnog suda kao “veleizdajnik” osuđen na smrt. Kasnije je amnestiran i upućen na prisilni rad.

Kao veliki protivnik šestosiječanjske diktature u travnju 1929. godine je uhićen u Zagrebu i mučen. Odveden na tadašnju jugoslavensko-austrijsku granicu i od žandara ubijen, 25. travnja 1929. godine, pri insceniranom bijegu, zajedno s Nikolom Hećimovićem, sekretarom Crvene pomoći.

Dvadeset godina nakon smrti, 25. travnja 1949. godine, posmrtni ostaci su mu svečano prenijeti u Beograd i sahranjeni u grobnicu na Kalemegdanu, pored posmrtnih ostataka Ivana Milutinovića, Moše Pijade i Ive Lole Ribara.

U vrijeme Španjolskog građanskog rata jedan je bataljun 129. internacionalne brigade Španjolske republikanske vojske, u svibnju 1937. godine, po njemu nazvan bataljun “Đuro Đaković”.

Obojica su zaslužili spomenike. I obojica su ga i dobila, jer je jedan bio narodni heroj, a drugi je na putu postati blaženim, što mu dođe na isto, jer obje titule se dodjeljuju za izvanredne zasluge za čovječanstvo.

Kao što vidimo iz biografija, obojica su se za života pobrinula za duhovne nasljednike. Danas bi se to reklo …imali su svoje fan-grupe, svoje navijače poput BBB, Kohorte, Torcide i sl.

Fan-grupa Josipa Štadlera zove se „Družba sestara služavki Malog Isusa“, a fan-grupa Đure Đakovića zove se Savez sindikata.

foto©Emil Cipar

Zakazali su sljedbenici Đure Đakovića. U turbulentnim godinama krajem prošlog stoljeća izgubili su orijentir i zalutali. Nije čudo …mali ljudi, sitne duše, plitkih misli. Spomenik Đuri Đakoviću nalazi se u Brodskom Varošu pored kuće u kojoj je rođen. Kuća još postoji, ali neće dugo. U ruševnom je stanju i prvi jači vjetar može joj nanijeti smrtni udarac.

Izgled spomenika Đuri Đakoviću danas najbolje govori o moralnoj propasti sindikata, ali ni ostalim građanima ne služi na čast ovakav kakav danas jest. Postoji i jedna politička stranka …SDP se zove, koja je nastala radom, zalaganjem i žrtvom Đure Đakovića.

Ta je stranka trenutno na vlasti, ali ni to je ne oslobađa kroničnog siromaštva duhom. Mali ljudi, sitne duše, sitni interesi, plitke misli, nesposobnost vidjeti dalje od vlastitog nosa…

A spomenik Đuri Đakoviću u Brodskom Varošu propada.

foto©Emil Cipar

Drukčiju sudbinu ima spomenik Josipu Štadleru. I on je podignut u blizini njegove rodne kuće u Mesićevoj, u centru grada. Kuća u kojoj je rođen više ne postoji.

Njegova fan-grupa brine o spomeniku. Razne obljetnice vezane uz život i djelo Josipa Štadlera prilika su za organizirani posjet spomeniku. Tada se oko spomenika okupe školska djeca. Posjet je dobrovoljan, a djeci se podijele svete sličice. Te sličice dijele časne sestre koje djeci u školi predaju vjeronauk.

Rekoh već da bi i heroj i svetac trebalo značiti isto. Obojica su zadužili svoj narod dovoljno i ovaj im je podigao spomenike.

U civiliziranim zemljama to je tako. I sveci i heroji imaju svoje spomenike i svi imaju jednak tretman.

Ali kako rekoh …u Hrvatskoj je sunce danas jako nisko. Mali ljudi, sitne duše, kratkog uma vode danas hrvatski narod.

 

Related Post

5
Leave a Reply

avatar
5 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
3 Comment authors
Josip MayerDorotic IvoMorski čovikPirat DžudijaŽeljko Jelavić Recent comment authors
  Subscribe  
newest oldest most voted
Notify of
Josip Mayer
Guest

Upravo mi idu neke kuglice po glavi!!!

Hoće li se netko danas sutra sjetiti,i o pokojnom malom, ali i te kako velikom čovjeku,domoljubu,novinaru,za njegovu dobrotu i životna djela.. našem pokojnom Emilu Cipru..postaviti spomenik.
.

Tj.a gdje drugdje prije, već u Slavonskom Brodu.

Dorotic Ivo
Guest
Dorotic Ivo

Ima i u mom Sumartinu spomen ploča slavnom 18 bataljonu i njegovom komandantu Marku Ljubičiću. U posljednjoj bitki u Sumartinu, je palo 50 partizanski boraca, 250 Njemački, dok je 560 njemački vojnika sa svom opremom zarobljeno. Za Njemačkog komandanta je ovo bio mali Staljingrad, a za našo malo misto konačna sloboda, koju je glavom platio i Marko Ljubičić, koji je nažalost pao od partizanskog metka u potiljak, jer je bio Hrvat katolik, a ne komunist i to je nekome smetalo. Eto i takve stvari su se događale.

Morski čovik
Guest
Morski čovik

Bravo Emile prijatelju ,ja bih samo dodao da nije samo spomenik zapušten več cijela ostavština herojske borbe, a tko je kriv ZNA SE !