NOĆOBDIJA

KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Ne znam kak spiju moji vršnjaci, ali meni san teško ide na oči. Na počinak nejdem prije pola noći.
-Pa kaj tak kasno delaš? Da nisi i ti jedan od onih kaj oko pol noći iščeju jesti? …priupital me prijatel Ćos koji je u mladosti mogel pojesti za nas troje. Kada sam prijatelu objasnil da mi je sasvim dosta šest sati sna, prekrižil se i rekel da s menom nekaj ni v redu.
-Razmel bi … nastavi Ćos …da si mlad i da celu noć sliniš oko žene, ali budući te to, zbog-više sile-ne zanima nije mi jasno kak ti se ne spi?! Vidite kakvi su ljudi; ak ideš rano leći onda si pospanec, ak si dugo u noć budan onda nekej s tobom nije v redu. Kaj god!
Sinoć na večer, nakon gledanja telke, ipak odlučih ranije nego obično otići na počinak da vidim da li ću utonuti u san ili ću se tak dugo okretati u krevetu dok centar u mozgu ne zapovjedi: ponoć je, spavaj!
Ne znam, da li je to bila naredba, ali ja zaspah snom pravednika i možda bih tako do jutra spavao da me nije probudila ulična galama i nekakvo komešanje. Onako pospan, ne znajuć odmah gdje se nalazim, pomislih da možda nisu noćni “šetači” tj. fejsbukovci – prosvjednici skrenuli sa svoje rute i došli u naš podsljemenski raj da se obračunaju s nekima iz visoke politike koji su ovdje, u tzv. urbanim vilama, našli svoje utočište.
Znate, u takvom polubudnom stanju dolaze vam pred oči svakakve misli i crni scenariji, pa nije čudo da sam kao ukopan sjedio na rubu kreveta i jednostavno nisam imao snage da kroz žaluzine pogledam što se to na ulici zbiva.
Nisam plašljivac, ali sam došel do zaključka da je sigurnije sjedeti na rubu kreveta nego ići na prozor i dobiti kamen ili ciglu u glavu. Srećom, da mi je žena utonula u dubok san i ništa nije čula ni vidjela.
Ne znam kak su mi fejsbukovci-prosvjednici prvi došli u glavu! Vjerojatno za to zasluge ima mons. Ivan Miklenić, glavni urednik “Glasa Koncila  izjavom da su Fejsbukovci „meso-u rukama skrivenih igrača s ciljem rušenja Hrvatske.”
Odmah sam pomislil ak je cilj rušiti Hrvatsku onda je svejedno od kuda se počne, jel tak? Možda je moj Gornji Bukovec izabran za početak rušenja Lijepe naše?
Znate, za čas sam imal tisuću pitanja na koja nisam znal ni mogel odgovoriti. Ali, tko mi je za to kriv nego ja sam.
Zakaj nisam, odmah nakon noćne (ponedjeljak, 28.02.) šesterosatne prosvjedne gradske šetnje,  mogel nazvati organizatora fejsbuk -prosvjeda, mladog gospona Ivana Pernara, i priupitati ga da li će Bukovčance ostaviti na miru ili moramo biti budni i spremni za obranu svojih kuća, dvorišta i kanti za smeće?!
Još bi dodal da sam  ja fejsbukovac – neprosvjednik, ali  podržavam mirne, nenasilne prosvjede i smjenu vlasti na demokratskim, parlamentarnim izborima. Osuđujem ulične borbe s policijom jer štetimo sami sebi i pridonosimo  još većoj podijeljenosti hrvatskoga nacionalnog bića.
Dok sam u mraku sobe bio zaokupljen svojim mislima ni ne primijetih da je nestalo galame, da je nastupila noćna tišina. Nesvjesno počnem razmišljati o akciji spašavanja ugleda i vrlo niskog rejtinga HDZ-a i premijerke Jadranke Kosor. Nezna se točno tko je bil inicijator ideje da svi članovi i simpatizeri HDZ-a, “spontano sroče nešto dražesno i vedro o domovini i zakunu se na vječnu ljubav gospođi premijerki (Ante Tomić)”. Kaj god!
Kada bi HDZ-a imala, kao što tvrde, 220.000 aktivnih članova plus članova njihovih obitelji, bila bi to respektabilna brojka. Zamislite, na stotine tisuća pisama! Pošta bi trebala samo za sortiranje i distribuciju zaposliti na desetke novih ljudi. Središnjica HDZ-a morala bi angažirati “vojnike stranke” koji bi jedan drugome čitali “dražesna i vedra” pisma potpore kaj nas starije podsjeća na neka, druga vremena.
Pisanje “dražesnih i vedrih” pisma moglo bi preko noći postati  svojevrsni boom pa bi tako i SDP-ovci mogli početi pisati jedan drugome, HNS-a također. Za dvije najstarije hrvatske stranke HSS-i HSP-a pisanje pisama sasvim je normalna stvar. Bivši predsjednik HSP-Anto Đapić tolko je bil zaljubljen u pisanje da je materijale za svoj magistarski rad počel – prepisivati! On je, kak pravi narodni tribun, štel svima pokazati da se diplomski rad od stotinu stranica more napisati olovkom. Koja je, kak tvrde, osim gušćjeg pera, ekološki najčišća!
Nakon stranačkog dopisivanja, pisanje pisama postalo bi uobičajen način komunikacije među Hrvatima jer internet i e-mail pošta postali su preskupi i prekomplicirani pa se treba vrnuti sigurnom i jednostavnom načinu ophođenja.
Vidite kak HDZ-a misle na našu sutrašnjicu: da nije njih pisanje pisama ljubavi i potpore otišlo bi u ropotarnicu povijesti kaj bi bila neprocjenjiva šteta. Ovak, uz njihovu pomoć, mnogi muževi, zaručnici i mladići buju svojim draganama čestitali skorašnji Dan žena. Jasno i Fašnik koji je isti dan pa će mnogi biti u dilemi: maskirati se ili ne?
Kaj god. Maske su već odavno pale!
P. S. Galamu i metež, uzročnike mojega buđenja, izazvali su pijani mladići iz susjedstva koji se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da su se doselili i žive u, još uvijek, srednjeeuropskom Zagrebu.