piše: Marica Žanetić Malenica
Sređujem komodu u kojoj su pohranjene kutije s uspomenama iz znatno mlađahnijih dana. Pri pražnjenju mape s požutjelim pismima, razglednicama i rođendanskim čestitkama na srca i ruže, u ruci mi se našao nemarno otrgnut papirić na kojemu je velikim slovima pisalo: „Zbog tebe bi Mare obišao sve četiri strane svijeta, a kad budem otišao pitat ćeš se ima l’ peta“. Pri dnu datum iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Slike naviru u nizu…
Još jedno vruće ljeto nosi me brodom iz Splita na otok. U mojemu rodnom mjestu, poznatom po brojnim klapama, odlazak na ples bila je omiljena zabava mlađih mještana i turista. Plesnjak na otvorenome (zvali smo ga bašta) je u sklopu hotela u centru mjesta. U novoj haljini, koju mi je majka sašila po kroju iz tada neprikosnovenog modnog časopisa „Burda“, sjedam za stol i naručujem sok od breskve, kako i priliči odlikašici.
Ples počinje tada široj javnosti još nepoznatom pjesmom lokalnog autora „Sjećanje na Vela Luku“. Tko će biti sretni dobitnik mojega prvog plesa ove večeri i ovoga ljeta, pitam se dok znatiželjno promatram metež oko stolova. Odgovor se uskoro stvorio ispred mene. Visok, mršav, tamnoput muškarac u bijelim hlačama i s kožnim prslukom prebačenim preko gologa torza, otprilike dvostruko stariji, gledao me je iza okruglih naočala. Prva pomisao da će moja nova svijetla haljina biti u bliskom kontaktu s njegovim golim, dlakavim, a vjerojatno i znojavim prsima nije me nimalo privlačila. Rekoh, istina s nešto nelagode, da ne plešem. Bez riječi se vratio za svoj stol i sjeo. Nepisano pravilo uljudnog ponašanja nalagalo mi je da i ja taj ples prosjedim. I jesam, praćena prodornim pogledom lovca koji ne ispušta iz vida svoju ciljanu lovinu.
Ljuta na lošu početničku sreću i cupkajući ispod stola nemirnim i ritma željnim nogama prisjetih se predskazanja od prije nekoliko mjeseci…
U siječnju te godine, zadnjega dana mojega boravka u Sarajevu, popila sam jutarnju kavu s prijateljicom, čija sam gošća bila, i njezinom susjedom, koju je bio glas vrsne gatare iz soca, kavenog taloga. Nakon što je topli crni napitak bio ispijen na tenane i uz tračeve iz komšiluka, okrenula sam šalicu na tanjurić kako bi se stvorila konfiguracija taloga iz kojega će vidovita susjeda iščitati moju tada još neizvjesnu sudbinu. Trebalo je još samo utisnut prst u dno šalice i moj život bio je podastrt gatalici kao na dlanu. Nisam praznovjerna, ali sam poprilično znatiželjna, pa slušam…
„Doći će neki čovjek iz daleka u jedno malo mjesto gdje ćeš ti biti… dosta stariji od tebe…uznemiriće te… “
„Baš dobro, neće biti dosadno“, odgovorih uz smiješak, pripisujući ovo gatanje tek dijelu uobičajenog rituala ispijanja turske kahve.
Zvuci prve pjesme novoga plesnog bloka vraćaju me u baštu uz pomisao kako je ovo vjerojatno tek puka slučajnost jer i „ćorava kokoš ponekad ubode zrno“.
„Mene je majka rodila nježnog i tvrdoglavog“, čujem glas, podignem pogled, i ugledam ga. „Dolazit ću sve dok se ne dignete, barem samo jedan ples…“
Ponovio je ovo, od riječi do riječi, još dva puta te večeri. I vraćao se za svoj stol. Vidjevši da ću prosjediti cijelu večer, negdje pri kraju sam se ipak digla i slijedila ga do podija… Prima me u naručje uz bliski susret prve vrste. Uznemirena sam, nervozna, ljuta, sve samo ne raspoložena za ples…
„Ja sam Ivan, iz Rijeke, rastavljen sam, žena mi je bila Marokanka i vratila se svojima. Djece nemam. Već dugo živim i radim u Parizu…
Narednih petnaest dana svake večeri plesala sam s njim barem jednom. Sa sigurnošću i šarmom čovjeka srednjih godina, nudio mi je sve ono o čemu mlade djevojke sanjaju… Ali, ja se tada nisam vidjela ni u Parizu ni u zagrljaju starijega muškarca. Moj djevojački san bio je poprilično drukčiji.
Sve dane svojega boravka držao me je na oku, osjećala sam njegovu prisutnost svugdje i u svako doba. Uhodio me je, dosađivao mi, na neki čudan način me i uzbuđivao. Pokazivao mi je intarziju koju je upravo dovršavao, fotografije već napravljenih, pričao o svojim brojnim putovanjima i susretima. Ja sam vjerojatno bila njegov ljetni „mračni predmet želje“, on meni novo, neočekivano i zbunjujuće iskustvo. Na plaži bi mi na ručniku ostavljao komadiće ovlaš otrgnutog papira s nekoliko stihova, datumom i mjestom. Kao što je kazao, bio je „nježan i tvrdoglav“. Teško sam se nosila sa silinom energije koju je, meni mladoj i neiskusnoj, upućivao zreo i neobičan muškarac.
Nisam odletjela u Pariz s njim toga ljeta i nisam mu dala svoju adresu, na koju mi je htio poslati ljubavno pismo od dva metra. Da sam ju izgovorila, sada bih, zasigurno, u ruci držala jedno od najdužih ljubavnih pisama, spremno za stranice Guinnessove knjige rekorda.
I dalje nisam praznovjerna. Samo od toga ljeta ne okrećem šalicu nakon ispijanja kave i vjerujem u postojanje „pete strane svijeta“. Ma gdje ona bila!