piše: Marica Žanetić Malenica
Kako sam se probudila na svoj sedamdeseti rođendan u meni su bujali dvojaki osjećaji. Radovala sam se što sam ga uopće doživjela, ali i bila tužna što ću ga slaviti u ovako bolesnom vremenu koje se svim silama urotilo protiv naših života, vremenu negostoljubivom čovjeku i njegovu Planetu. Pa smo se zadnje dvije godine podjednako bojali smrti: od virusa, od cjepiva, od potresa…
A onda je nedavno počelo i zveckanje oružjem na našem kontinentu… Osobito me žalostilo to što smo se zamaskirali i počeli udaljavati jedni od drugih, prodajući ljekovitost dodira i zagrljaja u bescjenje.
Ove, meni jubilarne godine, rođendan mi je pao baš na Uskrsni ponedjeljak. Ima li u tome simbolike ne znam, ali toga dana sam uskrsnula na rođendanskoj zabavi koju su mi priredile moje dvije potomke. Umivena i počešljana, u novoj haljini, hrabro sam svjedočila tom prvom koračiću u novo, osmo desetljeće.
Iako jubilarni rođendani izazivaju u pravilu dodatne emocije i promišljanja, ovaj je nekako prošao mirno. Bit će da sam se predala godinama. Čini se da sam se najviše pribojavala onog četrdesetog. Ne znam zašto, ali me je uhvatila neka panika da ću preko noći ostarjeti, biti drukčija… Kad je došao pedeseti nisam ni trepnula. Šezdeseti sam proslavila svjesna da mi nagovještava novo životno razdoblje: ono umirovljeničko i ono kada se pomalo podvlači crta i sređuju računi. Sedamdeseti je samo potvrdio ispravnost razmišljanja koja sam počela razvijati u sedmom desetljeću.
Kada je slavlje završilo i svečarica se otrijeznila, susrela sam se sa stvarnošću. A ta je govorila da je mojim identifikacijskim dokumentima (osobna iskaznica i putovnica) istekla valjanost i da treba ishoditi nove. Znala sam da se nakon sedamdesete izdaje osobna koja vrijedi trajno, tako je barem pisalo na osobnoj mojih prijatelja koji su je vadili godinu, dvije prije.
Znači, ovo je posljednji put da mijenjam svoje dokumente. Zatekla me ova činjenica. Prvo sam se otišla fotografirati. Kada me je fotograf, kojega sam poznavala, uslikao rekla sam mu, šaleći se:
„Budem li izgledala staro morat ćeš me ponovno, jer ovo mi je trajna slika za trajnu osobnu.“
„Ne brinite, bit ćete trajno lijepi i mladi“, reče i nasmija se.
I zaista, kada sam sliku usporedila s onom na staroj osobnoj od prije deset godina, zadovoljno sam trljala ruke. Mlađe izgledam sa sedamdeset nego što sam sa šezdeset. To ti ja hoću! Sreća da je stao na vrijeme i ostavio mi svaku petu boru jer bi inače izgledala mlađe od svoje kćeri.
Zadovoljna slikom uputim se u Policijsku postaju da predam sve što treba.
„Imate sedamdeset godina?“, pita me ozbiljna šalterska službenica gledajući mi sliku.
„Imam!“, rekoh ponosna na svoj dorađeni izgled na fotki.
„Onda vam je jeftinije!“
„Baš lijepo, barem neka korist od ovih godina.“
Nakon tridesetak dana na mobitel mi stiže poruka kako mi je osobna gotova i da je mogu preuzeti. Dok sam se na šalteru potpisivala gledajući u svoju nasmijanu, trajno lijepu i mladu fotku, pogled mi padne na podatak vrijedi do. A tamo lijepo piše: 09.05.2062. Protrljam oči. Nije vrag da sam jutros umjesto kave popila žesticu?!
Pogledam još jednom. Isto. Znači, nema više trajno. Ipak su me ograničili. Bar ću lijepo izgledat s tih sto deset.
„Hvala vam i vidimo se za četrdeset godina“, rekoh šalterskoj službenici, koja me isprati kiselim osmijehom.
Došavši doma prelistala sam na Internetu važeće zakone i našla sljedeće:
Rok važenja osobnih iskaznica i certifikata koje sadrži je 5 godina. Iznimno, osobna iskaznica koja je izdana osobi s navršenih 70 ili više ima roka važenja od 40 godina.
Znala sam ja da će mi ovaj jubilarac nešto donijeti, samo nisam znala što. A ono, velikodušnih četrdeset godina valjanosti osobne iskaznice izdane mi po povoljnijoj tarifi.
Lako meni za mene, mogu ja još tih četrdeset, ne smeta meni pamet. Ali, pitam se, pitam što će na ovu mi životnu prognozu reći jadna moja djeca!