PONOSNE ŽENE

piše: Marica Žanetić Malenica

Subota, studeni 2017./ Tijekom manifestacije Mjesec knjige u Korčuli sam promotorica biografske knjige „Na ovo sam baš ponosna – 62 žene i njihove priče“, u kojoj sam jedna od autorica. S još dvije koautorice, Majom i Brankom, sjedim nakon posljednje u nizu uspješnih promocija, u vjerojatno jedinom otvorenom kafiću pustog otočnoga gradića kojega s pravom nazivaju mali Dubrovnik.

Obično ovdje svratim ljeti, u jeku turističke sezone, pa mi je, ovako uspavana i prigušena, Korčula neprepoznatljiva. Sat i pol je do ponoći. Pijemo hladno pivo na otvorenome u zimskoj noći, pa se, zagrijane iznutra i rashlađene izvana, ispovijedamo, onako iskreno ženski. U jednom trenutku se isključujem i prisjećam početka ovog malog ženskog projekta prije točno tri godine.

Petak, studeni 2014. Kalendar kaže da sam u danu koji navješćuje ona dva okrepljujuća jutra bez budilice. Palim klimu. Moj ured je u sobi na kraju zgrade, kako to znam reći, pa je zimi poprilično hladno u prostoru s dva vanjska zida. Sjedam ispred kompjutera i smišljam teme za sljedeći broj glasila naše tvrtke, u čijoj sam redakciji zadužena za područje Dalmacije.

Nagovještaj skorih blagdana i svekoliki planovi koji uz njih idu čine me blago dekoncentriranom. Svejedno, zamisli o prilozima postupno se artikuliraju. Smiješim se licem sretnice koja radi ono što voli i najbolje umije. U predahu između tih malih umnih napora surfam po Faceu, na kojemu sam upravo prije nekoliko mjeseci otvorila svoj profil i tako se pridružila brojnoj virtualnoj obitelji koju bojažljivo upoznajem.

Čujem zvuk koji me obavještava o prispijeću poruke. Šalje je inženjerka Olga, koju već dugo poznajem iz poslovnih krugova, a srele smo se prvi put tijekom suradnje u jednom ženskom časopisu. Nju i njezinu stručnu knjigu o kvaliteti, napisanu na vrlo pitak način, predstavila sam nedavno u našem glasilu. Kako ona živi i radi u Zagrebu, ne viđamo se baš često, ali ćutimo se i na daljinu. Uspješna, svestrana i ugodna žena, petnaestak godina mlađa od mene, šalje mi poruku u kojoj piše: „Hej, draga, bi li napisala priču o tome na što si baš ponosna?!“

Zatečena primljenom porukom ponovno je pročitam i odgovorim: „Hoću, koliko kartica i do kada?“

Nije trebalo žabu u vodu tjerati, ali nije bilo lako, s mjerom, na ovaj izazov odgovoriti. Ponos učinjenim, prevladanim, odlučenim, postignutim… čemu u pravilu prethode neki neuspjesi, dileme, teške životne situacije… je, istina, pozitivan i poticajan osjećaj koji nas krijepi samopouzdanjem i pruža zadovoljstvo.

Ali, ljudi ga znaju interpretirati i s negativnom konotacijom, kao samohvalu nekoga tko se pravi važan. Tu spoznaju slijedilo je i ograničenje, koje je Olga kao inicijatorica ove ideje zadala, a prema kojemu se nismo smjele ponositi drugima, ni potomcima ni precima. Trebalo se fokusirati na sebe.

Odmah sam znala odgovor na postavljeno pitanje. Ponosna sam na svoju odluku da se u četrdesetim godinama od diplomirane ekonomistice sa sigurnim poslom prekvalificiram u priučenu novinarku i kao takva sretna i zadovoljna zaokružim četrdesetgodišnji radni staž. Nakon dva dana poslala sam svoju priču na zadanu temu, prema zadanim pravilima… naslovljenu „Bilo mi je suđeno“.

Tijekom godinu dana prikupljale su se priče žena uglavnom srednje dobi koje su iznosile svoja životna iskustva, poslovna i privatna, stvarajući tako svojevrstan vodič kroz život za svoje sljedbenice – kćeri, unuke, mlade žene koje će tek stići na neka od životnih raskrižja i odgovarati na izazove u poslu, u ljubavi, braku, roditeljstvu…

Iako je među autoricama bilo i javnih osoba različitih profila (spisateljica, psihologinja, pjevačica, glumica, balerina…) većina je široj javnosti bila nepoznata. Kada je prikupljena kritična masa istinitih priča, potpisanih pravim imenom i prezimenom (većinom su ih napisale Zagrepčanke i Splićanke), sazorila je ideja o njihovu ukoričenju.

Knjiga „Na ovo sam baš ponosna – 62 žene i njihove priče“ (urednica Olga Štajdohar Pađen) tiskana je u prosincu 2015. a prva promocija održana je u Zagrebu, u veljači 2016. godine.

Slijedile su promocije u Splitu, a potom u još 13 gradova i mjesta u Hrvatskoj, da bi se ova priča  zaokružila na Korčuli, odakle sam jedino ja rodom. Knjiga iskrenih i inspirativnih ispovijedi, postigla je veliki uspjeh i jedna je od najprodavanijih na listi izdavača. O njoj je pisano u dnevnim novinama i časopisima, govorilo se na radiju, pričalo na nacionalnoj i brojnim lokalnim televizijama koje su tijekom ove dvije godine ugošćavale ponosne žene u svojim emisijama. Jedan poznati novinar nazvao ju je medikamentom, i za to ponudio valjano obrazloženje.

U vrijeme kada sam napisala priču „Bilo mi je suđeno“, potpisala sam se kao majka, supruga, baka… i zaposlena žena. Kada je knjiga tiskana, više nisam bila supruga, a kada je prvi put promovirana u Zagrebu više nisam bila ni – zaposlena.

Razmišljajući o mojoj vezi s knjigom „Na ovo sam baš ponosna“, mogu i za nju reći – bila mi je suđena!

U jednom od najtužnijih razdoblja mojega života, upravo mi je ova knjiga, ni kriva ni dužna, u mnogome pomogla da se održim iznad vode, pronađem smisao života u bitno izmijenjenim okolnostima.

Grčevito sam se držala za nju – pričala o njoj, darivala je rodbini i prijateljicama, odlazila na promocije, pripremala ih, vodila i sudjelovala u njima…

Ona je u moje okruženje dovela mnoge do tada mi nepoznate, sve odreda vrsne žene, preimenovala ih u dobre poznanice, utrla put ka novim prijateljstvima…

Uz te samosvojne, jake žene za koje sam osmislila kovanicu ponosnice osjećam se dobro i poticajno. Prva među njima zasigurno je Olga, koja me je nastavila hrabriti u mojim spisateljskim nakanama i kada je prestala naša suradnja na knjizi ponosnih žena. Jedna je od mojih dobrih vila, koje su me dotakle čarobnim štapićem u pravome času, nenametljivo me usmjeravajući prema cilju, za koji su vjerovale da je ostvariv.