Marica Žanetić Malenica
Ružičastim nitima i tupom iglom
crne rupe u sjećanju krpam
pa prošlost u naborima ljepše sniva
dok zlatne niti nostalgije me vode
i mrtvo živim biva.
Očice nižem gdje para se tkanje
izblijedjela gdje je slika
pa ne pamtim više što se zbilo
ne sjetim se ni mjesta susreta
ni imena nekog dragog mi lika.
Nitima snova opletem što je bilo
ponekad umetnem i ono što nije
da oživi sjećanje varljivo, krhko
i dok nabreklim jedrima vremenom plovim
valjam ga nježno k’o tijesto prhko.