Vinko Pavić
Ovaj je dan
Bez svitanja i sunca
Zarobljen u krletku vlastitog mraka,
Izgubljen poput kapi kiše
Što je zaludu pala na nečiji prozor.
Ovaj je dan
Insomnija probudila
Ljubeći pomamno sjene u umiranju
I grču šutnje
Nad dubinama nijemog srca.
Ovaj je dan
Zaustavljen u pamćenju osamljenika
Bez imena,
Što se plodi u cvjetanju prvoga grijeha
I postaje bezimen
I smrtan
Kao i izgubljena kap kiše
Što je pred svitanje
Na nečiji prozor zaludu pala.