piše: Marija Juračić
Optužili me da pišem samo o lošim potezima naše vlade, da izjave naše lijepe predsjednice nazivam školskim zadaćama, Sabor mi je neučinkovit, narod čudan…
Nakon tolike kritike shvaćam da sam ja čudna i da ne znam vidjeti dobro, čak ni kada me po kičmi tuče.
I sada, već mjesec dana šutim, jer tražim nešto dobro u našem javnom životu, ali sve dobre stvari kao da imaju neko drugo individualno izvorište.
No, jučer sam osjetila koliko neke mjere vlade zaista zlata vrijede. Konačno mogu napisati nešto pohvalno.
Crk’o mi frižider. Isto se dogodilo i prije nekoliko godina. Majstor je došao, utvrdio da se kvar ne može popraviti i za svoj dolazak ispostavio račun na 300 kn. Hladnjak smo bacili na smeće. Sada mi majstor obećava doći sutra i ne odustaje od svog obećanja – sutra pa sutra.
Zet voli popiti hladno pivo, ali za majstora ima razumijevanja.
„Majstora treba čekati“, govori filozofskim mirom i ode u birc na hladno pivo.
Opet zovem majstora, a on već iznerviran mojom nasrtljivošću govori da se raspada od posla, da mi je već tisuću puta ponovio da će doći sutra.
Onda čujem za neku novu malu, obiteljsku firmu i nazovem. Za sat vremena otvaram majstoru vrata. Tamnoput momak u kockastom dresu kao da je stigao s navijačkih tribina.
Ne razumijem njegov engleski, ali razumijem riječi: “Došao praviti mašinu.“
„Majko moja, koga su mi to poslali“, mislim i vodim ga do nesretnog hladnjaka. Doznajem da je čovjek Indijac, da je ovdje Gastarbeiter. Brzo uočava kvar i vraća hladnjak u funkciju. I račun je umjeren. Bez dodatka za izlaženje na teren.
I sada, moram zahvaliti vladi što mi je poslala tog Indijca. Danas ću na stol iznijeti hladno pivo. U inat zetu da mu izbijem adut iz ruku da je prisiljen otići u obližnji birc.