piše: Marija Juračić
Godina je 2018. Vatreni su osvojili drugo mjesto na svjetskom prvenstvu u nogometu. Mala zemlja s 1246 otoka pokazala je kakvu snagu nosi“, naglašava moj zet kao da piše nekakav dnevnik i kao da ja ne znam koja je godina.
„Nije to prvi put u povijesti“ proširujem njegovu misao. Dala je Hrvatska svijetu velike ljude, ali uvijek sitni ljudi iz sitne politike nameću neke druge, upitne povijesne vrijednosti.
Iznjedrila je Hrvatska jednog Nikolu Teslu, lučonošu, koji je doveo struju u domove svijeta, a usprkos Tesli još ima moćnika koji uporno nastoje držati ljude u mraku srednjega vijeka.
Jesi li znao da je u kriminologiji Hvaranin Ivan Vučetić uspostavio način klasifikacije otisaka prstiju i zahvaljujući tome riješio jedno stravično ubojstvo? A danas, kada nas kradu, ni rukavice ne navlače. Sve je to hrvatski paradoks.“
Dala je Hrvatska i jednog Josipa Ruđera Boškovića koji je, usprkos zagriženim teorijama o mirovanju Zemlje, zadužio mnoge znanstvenike svojom teorijom o nebeskoj mehanici i relativnosti gibanja“, pokazuje moj zet da i on ponešto zna o zaslužnim građanima iz povijesti Lijepe Naše pa odmah nastavlja:
“ I znate što, punice. Ja sada gibam u birc. Za sada mi Zemlja miruje, a ako mi se zarotira, gledajte na to kao na znanstveni pokus.“ To reče i zapjeva onim posebnim navijačkim tonalitetom neku navijačku budnicu. Veseli se uspjehu naših Vatrenih, onom koji stvaraju talent i rad. Ne zamjeram mu. Možda je u pravu. Možda smo ipak zadužili svijet, ali uvijek iz emigracije, iz bijega, uvijek usprkos društvenih kretanja, a nikada uz njihovu pomoć.
No, utakmica traje. Lopta se i dalje vrti.