MIRIS KAKAA

piše: Marica Žanetić Malenica

„Je li mi sada sve oprošteno?“

Rijetko kada sam izgovarala ovu rečenicu, ali toga dana jesam. Nije to bio običan dan. Slavili smo 50-i rođendan mojega mlađeg brata, kojemu sam odabrala ime, tako su barem roditelji kazivali.

Uz pjesmu u desetercu, ispjevanu za tu prigodu, darivala sam ga i nečim sasvim neočekivanim. Ispred njega sam na stol stavila emajlirani polulitarski lončić, jedini koji se stidljivo pritajio između mojega modernog inox posuđa. Iz njega nam je nosnice dražio aromatičan miris vrućega kakaa.

Sa smiješkom promatram rodbinska lica koja začuđeno gledaju u lončić, pa u mene, pa u lončić… Nasmijah se glasno, od srca, i rekoh:

„Kušaj, nije instant, pravi je, kao što je i onaj bio….“

Priđem bratu koji ostaje zatečen ovim darom i poljubim ga, onako sestrinski, u čelo. Očekujem da, nakon skoro pola stoljeća, uspostavimo trajan mir po tom pitanju. I dok se gledamo značajno, oboje pred očima imamo kuhinju u našem sarajevskom stanu ranih šezdesetih prošloga stoljeća.

Danas to izgleda smiješno, ili možda ne, ali u to doba našega djetinjstva nismo živjeli u izobilju, pa je svatko od troje djece, dva brata i ja, imao precizno odrezan svoj dio kolača. Najmlađi brat bi pokupio ono malo vrhnja, što nam ga je majka, koja je poput štrika za robu rastezala očevu plaću od prvoga do prvoga u mjesecu, mogla priuštiti.

Jesen je, povečerje. U stanu smo bili nas troje – majka, mlađi brat i ja. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i pisala domaći rad. Imala sam tada otprilike dvanaestak  godina. Majka je stajala uz štednjak na drva (koji smo tada nazivali šporet), i u lončić vreloga mlijeka umiješala žličicu kakao praha te ga povukla izvan dometa vatre da se prohladi. Znala sam da će to, uz koji keks ili komad kruha, biti večera najmlađemu, petogodišnjem članu obitelji.

Dok se kakao hladilo majka je uzela u naručje brata koji je trčkarao po kuhinji i s njim stala kraj otvorenoga prozora. Dok je on, živahan i znatiželjan, s osmoga kata nebodera snimao osvijetljenu i prometnu glavnu gradsku ulicu, majka je susjedi (tada smo je nazivali komšinica) Ranki pojašnjavala recept za oblatne koje je taj dan pravila i istoj ponudila na kušanje. U jednom trenutku sam zatvorila bilježnicu i digla se od stola. Prolazeći uz štednjak, pogled mi se prikovao za lončić s kakaom.

Ne sjećam se jesam li već bila večerala, jesam li bila gladna ili žedna, ali topli, smeđi napitak mamio me je i svojim miomirisom huškao na nedozvoljen čin. Vrzmala sam se gore, dolje po kuhinji. I bez tratinčice u rukama kidala sam njezine zamišljene latice uz brojalicu: popiti, ne popiti, popiti… Nadala sam se da će zadnja latica odbrojati ono – ne popiti. Ali, nije! Sigurna da je majka još uvijek u žustrom razgovoru sa susjedom i da na leđima nema oči, primakla sam se i u trenu pohlepno, u nekoliko gutljaja ispraznila lončić. S licem koje je odavalo i krivnju i zadovoljstvo otišla sam u sobu s pitanjem što me to snašlo da nisam mogla odoljeti iskušenju, kakvih je bilo i večerima prije. Ako i nisam bila žedna, zasigurno sam kakaa bila – željna.

Čujem bratov neutješni plač. Moja inkriminirana radnja je otkrivena. Majka me zove u kuhinju i upućuje nekoliko prijekornih riječi. I dok se ja branim šutnjom, ona ulijeva mlijeko iz boce u isti lončić, kako bi ponovila radnju od prije dvadesetak minuta. Brat nije ostao bez večere.

Ja bih, zasigurno, na ovu beznačajnu nepodopštinu iz djetinjstva odavno zaboravila da me moj dobri brat nije, sve do današnjih dana, pri našim obiteljskim okupljanjima, upravo na nju podsjećao. Imala sam zasigurno i pokoji veći grijeh prema njemu (kada sam ga papučom gađala tijekom jedne svađe ili kad mi je pao sa sanjki i zagrlio deblo nekog drveta dok smo se spuštali sa snježnoga brda na Skenderiji). Međutim, sve mi je tijekom vremena oprošteno, sve izuzev tog kakaa. Njemu je upravo ta epizoda iz našega djetinjstva bila, samo Nebo zna zašto, dojmljivija od drugih. Desetljećima sam razmišljala kako da se iskupim svojemu bratu i da mi onih nekoliko gutljaja, popijenih pri smanjenoj uračunljivosti, prestane na nos izlaziti.

Napokon je svanuo i taj svečarski dan kad je, nakon početne zbunjenosti, brat podignuo lončić i izlio dio kakaa zvanog čežnja u čašu pred sobom te mi pružio lončić s ostatkom. Sa sjetom u očima i osmjehom na usnama, kucnemo se i nazdravimo našem, sada već davnom djetinjstvu u kojemu je netko drugi preuzimao odgovornost za sve što smo radili. I popijemo topli, okrepljujući smeđi napitak za  dane i godine kad nam je puno toga bilo uskraćeno, a opet sve smo imali – roditelje, topli dom, bezbrižnost… i sve ono srcu bitno, što se novcem ne može kupiti.