Marica Žanetić Malenica
Svi mi imam neke želje na popisu u glavi ili na papiru, mobitelu, laptopu… Čim neku od njih ostvarimo, nove niču na plodnom tlu naše znatiželje, žudnje, potrebe, nerijetko i pohlepe…
Neke od njih su lako ostvarive, većina ipak traži vrijeme, novac, mogućnost, okolnosti, odlučnost, zdravlje, sreću… I nerijetko te naše želje seljakamo iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće…
Sve dok se, na oproštaju sa životom, ne zapitamo jesmo li bili dovoljno uporni u njihovu ostvarenju ili smo sudbi prepustili da odluči umjesto nas. A samo je trebalo malo jače gristi, dok je bilo zdravlja, vremena i snage.
Kad jednom budem imala vremena uradit ću, vidjet ću, posjetit ću, pročitat ću, napisat ću to i to… To kad budem imala vremena postala je floskula za mnoge naše želje za koje unaprijed znamo ili slutimo da će zauvijek ostati pupoljci i nikada se rascvjetati neće. I svojim mirisom nahraniti nam dušu i unijeti u nju tako dobar osjećaj ispunjenosti.
Kao i svi, i ja imam svoj buket ili grozd želja, kako to volim reći. Mnoge su već pokopane bez nade u uskrsnuće. Pa tako zasigurno nikada neću rasklopiti padobran i lebdjeti među oblacima bijelim i dopustiti vedrini da me zapljusne, baš kao što mi to more čini. Vjerojatno ni konja neću jahati, zadovoljit ću se sjećanjem iz djetinjstva kada sam kod babe i dide jahala magarca vršnjaka. Ni klavir svirati neću, i još puno toga neću, jer mi je u odsudnom trenutku nedostajalo upornosti, snalažljivosti, novca, načina, talenta… ili mi, naprosto, želja nije bila dovoljno snažna.
Ne mogu, nemam vremena prestala sam govoriti otkad sam u mirovini. Zadnjih nekoliko godina, kada me jutrom ne budi sat i ne očekuje se od mene da učinim ovo ili ono, otvorio se taj vremenski prostor koji su mnoge moje želje nestrpljivo očekivale. Znači, vremena imam! Ostavši bez tog obrambenog uporišta, koje ipak nije bilo tek izgovor, počela sam pomalo okretati se željama, onima za koje za života, nije kasno. Ne bih da odem u vječna lovišta s buketom punim uvelih pupoljaka, s grozdom u fazi ledene berbe.
Jedna od takvih želja, koju sam odlagala desetljećima, bio je put Australiju i posjet rodici koja me je uporno pozivala da je posjetim. Bilo je to u godini kada me više ni vrijeme, ni radne ni obiteljske obveze, a ni novac (trebalo je samo kartu kupiti) nisu priječile da joj poletim u zagrljaj. I jesam. Ta dva mjeseca, proživljena na južnoj polutci, jedno je od najdragocjenijih i najljepših mojih životnih iskustava. Samo je trebalo imati vremena i volje!
Nakon nje u prvi plan je iskočila još jedna desetljećima ušutkivana putujuća želja, ona za krstarenjem. Naputovala sam se ja brodovima, katamaranima, trajektima… vozila se u čamcima i gliserima… ne mogu se potužiti. Ali, to mi nije bilo dovoljno. Maštala sam o onim putujućim kućama, koje pristaju i u splitskoj luci, na kojima bi se nekoliko dana odvijao moj život, od ustajanja do lijeganja. Valovi bi me ljuljuškali i odnosili u modre, još nedosanjane snove.
I taman kad je i ta želja dozrela u meni, rascvjetala se, kad sam se vidjela u jednom od onih putujućih hotela, u salonima gdje se pleše i nazdravlja, viša sila (ako je viša!) usidrila je kuće putujuće, ukotvila je ljude… Strah od nepoznate bolesti i moguće smrti umrtvio je život u nama. Dvije godine bili smo poslušnici primorani da sjede doma, nose maske, cijepe se… i zatočenici svojega straha s kojim su se neki nosili dobro, neki baš i ne. Od onih sam koji su pokušali živjeti kako-tako normalno.
Putovala sam unutar naše i susjedne nam države jer je potreba za kretanjem i želja da zagrlim svoje najmilije kod mene nadjačala strah od virusa. A onda je došlo ovo ljeto, kada se pametni virus, ako već ne pred cjepivom, morao povući pred praznom državnom blagajnom.
Počeli smo opet nešto dublje disati. Pa sam se tako jednog rujanskog jutra probudila na Braču i rekla sebi: „Vrijeme je!“ I prije doručka i one kave budilice počela sam švrljati po Internetu.
Ograničila sam se na krstarenja po Jadranu. Ipak ne bih među tisuće ljudi, koji su stigli odasvud, pa da me virus, kojemu sam do sada vješto izmicala, zatekne na Mediteranu i kaže: „Jesam te!“
Po Jadranu plove manji brodovi, uglavnom jedrenjaci. Zvučalo je romantično, iako ne znam dižu li se više ta jedra kad svi imaju motore. Nudili su se polasci iz Splita. U osam dana obišla bih srednje i južne dalmatinske otoke pa bih tako bila na: Braču, Korčuli, Hvaru, Visu, Lastovu i Mljetu (na svakom od njih bila sam ne samo jednom, osobito na Korčuli i Braču). Iako sam govorila da želim spavati na brodu (pa je svejedno gdje pristajem), ipak sam se pitala imali to smisla?!
Tražila sam dalja. A onda mi se otvorila Rijeka. Ako isplovim iz nje, vidjet ću: Cres, Krk, Rab, Lošinj, Kornate… To mi je zvučalo vrlo primamljivo jer na većini kvarnerskih otoka nikad nisam bila, uz Kornate tek sam prošla. Prva dilema je riješena. Druga, s kim putovati i dijeliti kabinu, tražila je hitno rješenje jer rezervacija mi je vrijedila samo jedan dan. Prvi upućeni poziv dao je pozitivan odgovor: „Gdje ti, tu i ja“, reče mi. I druga dilema je riješena.
Približio se dan putovanja. Prognoza za tjedan u kojemu krstarim sjevernim Jadranom ravna katastrofi – svi dani kišni s vjerojatnoćom od 80 do 100 posto.
„Što sad?“, pitala sam se donekle razočarana.
„Ideš!“, odgovorila sam sama sebi. I u kofer strpala od kupaćeg kostima do jesenje odjeće i obuće, jakne, kišne kabanice, lumbrele…
Kada sam hitala prema Rijeci, a potom se i ukrcala na jedrenjak, dogovorila sam se sama sa sobom da će mi biti lijepo na putovanju, i da mi ništa neće taj posljednji rujanski tjedan pokvariti. Vjerovala sam da i kiša ima srce, ovo je bila prilika da to i potvrdi. I jest. U Cresu ju je malo bilo, ali ništa posebno. Kišobran nisam otvorila, tek je kabanica bila u pripravnosti. U Malom Lošinju nas je dočekalo sunce, baš kao i u Zadru. Taj dan u Rijeci je bio prolom oblaka i potoci su ulicama tekli.
Kada smo se iskrcali na Rabu bilo je vjetrovito, a kišica se stidljivo pojavila tek u predvečerje, nakon što smo obišli sve glavne gradske punktove. Zadnji dan na Krku opet vedro i ugodno toplo. U Rijeci smo se s brodom i posadom oprostili u subotu ujutro, prvog listopadnog dana, bez padavina.
Split je toga dana umio pljusak, ali kada sam mu se vratila, dočekalo me sunce. I tako se katastrofična prognoza nije ostvarila. Brod je bježao pred kišom, a njoj se nije dalo trčati za nama.
I tako je još jedna moja želja stigla do cilja, rascvjetala se i iz buketa možda bude, preselila se u onaj bilo je, sve bogatiji, raznolikiji i mirisniji. Jer ja sada imam vremena! I volje!