PREBILO NOVINARA

piše: Marija Juračić

„U Zadru prebilo novinara“, kaže mi zet u poznatom dalmatinskom žargonu izostavljanja subjekta u rečenici.

„A što ne bi novinara?“ pitam ga ravnodušno, “kad može curu od pedeset kila, što ne bi moglo novinara? I kakva ti je to vijest? Vijest bi bila da je novinar prebio čitatelja koji se ne slaže s njegovom objavom. Osim toga, kažu, batina je iz raja izašla. Ima odgojno djelovanje.“

Zet me gleda sumnjičavo. Ne zna jesam li ironična ili mislim ozbiljno, a mene ništa više ne može iznenaditi pa čak ni premijerova izjava kako bi siromašne afričke zemlje bile sretne da žive kako mi živimo. Ima čovjek pravo.

„Ali, punice”, opet mi zet upada u misao. “Kako pravo? On zaboravlja da mi nikada nismo bili gladni, da smo imali industriju, da je standard građana bio na zavidnoj razini. I to su uspjeli raz…” Tu moj zet upotrijebi izraz koji se među finim ljudima ne govori.

„Zete, dosta mi je tih rasprava. Imamo što biramo. Tko nam je kriv što ni štrajkati ne znamo kao ljudi? Reci, kada štrajkaju prosvjetari? Onda kada su poslovi obrazovnog razdoblja završeni. Kako štrajkaju liječnici? Usporavanjem posla. Protiv koga? Protiv bolesnih i nemoćnih, koji sada onako bolesni i nemoćni trebaju još više čekati. Misliš da to ikoga iz vlade dira? Sve mislim da su ti liječnici dobili koju kunu ispod žita da ubrzaju kraj  tih jadnih pacijenata, posebno penzionera. Ali ni to ne znaju učiniti kako valja.   Umjesto da ih  ubiju dobrim životom u slasti i masti, da im žile začepe obiljem kolesterola, oni ih sile na zdrav život, na preživljavanje od tri girice i malo salate, na grijanje u knjižnicama,  pa im mozak radi 100 na sat, a to je uvjet dugog života.“

Sada moj zet razmišlja o količini informacija koje je dobio i pokušava povezati kakve veze imaju jedna s drugom. Možda mu uspije.