tekst: Ivan Babić
Ovih dana, gledajući, prateći, upijajući energiju i snagu svega što se događa oko naših d(j)ečaka što trčeći za loptom osvajaju svijet, sjetih se svojega tate kako je krampom kidisao na kamen, na stijene što smo ih zvali – živci (pretvrdi, s dubokim korIjenom u našemu kamenjaru).
Snažnim, neumornim zamasima tražio im je “žilu” i postupno odlamao kružeći oko njih… evo, to je slika koja mi se vraća, koja mi se nameće dok gledam igru, borbu, okršaje, naših d(j)ečaka… strpljivo, uporno, neumorno, znalačko kruženje, odlamanje, traženje slabe točke protivnika; poput iskusna i nadahnuta pjesnika što traži jedinstvenu riječ – ključ za čitanje, za otključavanje vrata što vode u svijet u kojemu nestaju potrebe i pojmovi – pobjeda i poraz, a ostaje samo nagon za kreacijom, za igrom, za zaumnim, okruglim snovima.
Prijatelju dragi, suosjećajniče ovoga trenutka, govorim ti o živcima, kamenim živcima što nas spajaju, povezuju, duboko pod zemljom nevidljivo razrastaju našu bit i naše zajedništvo kojih najčešće nismo ni svjesni… ti što si odjednom blizu, ili što si u daljini… ne brini, naći ćeš tu sigurno nekoga, mnogo njih ćeš naći, i nećeš trebati tražiti, naći će ono tebe, ono što vibrira u cijelome svijetu, gotovo neopisivo, a što se sada pokušava opisati na svakom portalu, u svakoj novini, u svakoj birtiji, na svakom koraku, u svakom kutku željnom senzacije ili mjestu malih, napaćenih, prognanih, gladnih i žednih pravde, kojom kao da će se nasititi i izravnati povijesne ili svagdanje račune…jer, čuje se, čita se: jedna mala zemlja, veliki ljudi, među kojima jedan gotovo najmanji, hrvatski hobit (novi Pele iz naše “favele”), spašava svijet od oholosti, lažnih veličina, prijetvornosti…
Kažem ti, poezija, (mimezis) je nekim čudom opet na djelu, ljepota očekujućeg, gotovo onostranog, predokus egzotične duševne hrane, ponovno vrijeme čudotvorne nebeske mane (u našoj domovinskoj i duševnoj pustinji), čujemo je i vidimo kako pada s visina, osjećamo je…
vrijeme je za novi-stari mit, za buđenje bogova igre, za igru što kreira naša očekivanja…treba li joj se prepustiti?
Dakako! I dugo i nestrpljivo gledati u daljinu i čekati… jer, lopta je bačena!!!