Kratki osvrt prije finala
piše: Viktorija Banić
U trenutku kad nas svega nekoliko sati dijeli od finalne utakmice i sraza sa Francuzima cijeli svijet je, čini se, kockast. Pojam „Hrvatska“ trenutno se googla više i od Donalda Trumpa, a na TV-u svaki dan možemo vidjeti skockane goste iz cijelog svijeta kako pjevaju „Moooja dooomovina…“, pa makar jedva prepoznatljivo zvučalo.
Eto, svi pišu iz Hrvatske i o Hrvatskoj, pa i ovaj osvrt neka bude moj doprinos današnjem danu.
Kako to izgleda živjeti u Hrvatskoj ovih dana?
Onako kako je to prikazano i na TV! Iskreno! I djeca i umirovljenici, bakice, poslovni ljudi, vozači tramvaja, trgovci i službenici, prolaznici i oni „slučajni“ – repka i Hrvatska je vječna tema. Traži se ulaznica više, mjesto više, navijački rekvizit više… Uglavnom kockasto!
A mi, narod sa četiri i pol milijuna izbornika, isto toliko igrača i stručnjaka svake vrste, sigurni smo da je baš naša taktika ona najbolja, pa valjda će se Zlatni Zlatko, kako smo ga prozvali, sjetiti baš naše ideje…
Sreću žele na svoj način, svojim pozdravom, pjesmom, čestitkom i podrškom i vatrogasci, pjevači, ostali sportaši, vojska, policija, HGSS-ovci i svi ostali „obični“ mali ljudi rasuti po društvenim mrežama i TV-prilozima.
Okupili su nas Vatreni više nego ijedan politički skup do sada, ijedna stranka, ideja, prosvjed, potpora. Mada sam sasvim prosječan gledatelj i još prosječniji navijač, za srce Vatreno pustim adrenalinu na volju i zapjevam, ma kako to nemuzikalno zvučalo, „Malo nas je, al’ nas imaaaa…“.
Kaže mi poznanica, prije par dana dok smo slavili pobjedu nad Englezima (koji su nas dooobro podcijenili, a mi, duboko u srcu, i samo sebe iznenadili) – Vidiš, mi uopće nismo tako namršten narod kako samo sebi izgledamo u jednom običnom radnom danu. Potpuno smo drukčiji kad nam je dobro! Ima tu još srca!
I u pravu je, sasvim. Možda zvuči „limunadasto“ sada ova priča o pastiru na kršu, sa šibom u ruci, sitnom petogodišnjem dječačiću iz slučajnog, usputnog kratkog kadra prastarog crno-bijelog dokumentarca, dječačiću koji je danas kapetan naše reprezentacije, ali ljudima treba snova, treba nade da je bolje moguće. Treba zajedništva narodu razdjeljenom regionalnim ogradama, vjerskim i političkim (ne)uvjerenjima, kreditima i otkazima, iseljavanjima ignoriranjem Europske unije našeg nacionalnog identiteta i sve manjem broju rođene djece… Narodu umornom i bolesnom od privatnih tuga i tragedija. Nerazumijevanja.
Zato, kako god danas završila „utakmica svih utakmica“ oni su nama pobjednici, oni su nama prvi, jer su nas oraspoložili, pribiližili jedne drugima, učinili sretnima, svjesnima sebe, ponosnima, pa barem na kratko vrijeme.
Sretno Vatreni, sretno svima nama i bez prvenstva i kad je teško, kada je sasvim „običan“ dan, zadržimo barem trag osmijeha i ponos u srcu, dragi sunarodnjaci, ma gdje se nalazili, u Domovini ili rasuti po svijetu, jer zemlju predstavljaju njeni ljudi.
„Malooo nas je al’ nas imaaa…“, ma gdje to bilo. Pozdrav iz Lijepe naše.