piše: Filip Ćorlukić... iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Zauzevši stav da je proizvodnja timski rad, Kudera je nastojao i uspijevao spriječiti svako nadmudrivanje u tomu “tko je kriv”. Kad god je potrebno, problem se morao zajednički rješavati.
Prigodom jednog zastoja, ja sam nešto radio na regulatoru protoka pare za papirmašinu. Nedugo nakon što je proizvodnja počela, Kudera pozvao na hitan sastanak nas iz održavanja i šefa proizvodnje.
Čim smo se okupili, Kudera nam je rekao da ga je inženjer Velikonja (šef pogona) izvijestio da ja kapacitet stroja nakon remonata smanjen za oko 20% i upitao znade li netko od nas što je uzrok.
Nastao je tajac, a onda je šef održavanja Enver Lokmić rekao:
“Filip je nešto prćkao oko regulacije pare i samo tu može biti kvar.”
Svi su pogledali u mene a ja sam rekao da je regulator potpuno ispravan, i da je uzrok u nečemu drugomu.
“Ne zanimaju me vaša nagađanja, ni tko je kriv. Idite odmah svi u pogon, pronađite uzrok i vidite možete li ga otkloniti, pa najkasnije za jedan sat dođite me izvijestiti. To je veliki financijski gubitak, pa ako vi to ne možete riješiti, pozvat ću nekoga tko može.” – rekao je Kudera.
Otišli smo, a putem do pogona su Velikonja i Enver oštro raspravljali. Enver je bio strojarski tehničar, to je među nama bio jedini iz Maglaja, a položaj šefa službe održavanja dobio je kao maglajski partijski kadar. I dok je Enver mene okrivljavao, Velikonja me je pokušao braniti, ali on je bio komplicirani teoretizator, pa se zapravo nije znalo što zapravo tvrdi. Ja sam uvijek imao naglašenu sposobnost vizualizacije, pa sam u mislima već “vidio” dva moguća uzroka kvara, ali sam o tomu progovorio tek kad smo stigli do regulacijskog ventila, na kojemu se jasno vidjelo da je potpuni otvoren. Na to sam ih upozorio i rekao da ventil nije skidan, pa može biti jedino da je nešto kroz cjevovod došlo do njega i ograničilo protok, a da bismo to utvrdili treba zaustaviti paru i skinuti ventil, za što treba obustaviti proizvodnju.
Druga je mogućnost da je nešto na haubi iznad parnih valjaka spriječilo odvod pare, pa samim tima i otparavanje papirne trake. Predložio sam da se prvo popnemo na papirmašinu i to pogledamo, jer to možemo vrlo brzo učiniti. Ako ništa ne nađemo možemo skinuti ventil. Svi su se složili i popeli se na stroj i odmah vidjeli da je s jednog od tri ventilatora spalo remenje. Postavili smo ga i stroj je odmah krenuo punim kapacitetom.
Otišli smo do Kudere i rekli mu u čemu je bio problem, a on je samo rekao:
“Hvala, tako se to radi. Nitko od vas nije kriv, kriv je ventilator”.
Enver je znao da su krivi on i njegovi strojari, pa je šuteći brzo otišao svojim putem. Ovo sam malo detaljnije opisao jedino u cilju jasnijeg prikaza opće atmosfere koja je vladala u toj tvornici.
U datim okolnostima nisam mogao dalje
Od dolaska sam mnogo toga naučio i učinio, ali sam došao do granice mogućnosti daljeg napredovanja. Na parnim kotlovima je instalirana vrlo složena automatska regulacija, a problem je bio u tomu da nisam raspolagao nikakvom shemom ukupne regulacije, pa i kad bih znao sve pojedinačne uređaje, ne bih je mogao pustiti u pogon. Osim toga u tvornici je bilo instalirano preko dvadeset mjerenja protoka pomoću prvog u svijetu proizvedenog transmitera (mjernog pretvarača), čiji rad iz njegove izvedbe uopće nismo mogli shvatiti.
Neću ulaziti u tehničke pojedinosti. Svi su inženjeri bili na praksi u inozemstvu, a ja to pitanje nisam postavljao sve dok se bolje ne upoznam s problemima, da bih znao što ću zapravo pitati na praksi. No, bez obzira na političke okolnosti u kojima sam se nalazio, to sam konačno morao spomenuti Kuderi i Rozinu, a da bih si nekako politički “osigurao leđa”, rekao sam im da bi sa mnom u Berlin kod Askanije trebao ići i Mujo, a kod Siemensa Milovij.
Oba su bili članovi Partije, što nisam spominjao. Složili su se i počela je složena procedura u kojoj je najsloženije bilo dobivanje pasoša, za što je trebala priložiti dvanaest različitih dokumenata, među kojima i suglasnost Savezne privredne komore. Na žalost, u tvornici s dogodila velika promjena, što je imalo utjecaja i na trajanje čekanja moga odlaska u inozemstvo.
Kudera izbačen iz tvornice
U cijeloj maglajskoj općini, pa i u dobojskom srezu (kotaru) kojoj je Maglaj pripadao, Kudera je uživao neosporno najveći ugled, na što su mu čelnici vlasti i Partije zavidili, ali nisu mogli ništa poduzeti, pa su uporno čekali da on napravi nekakvu veliku političku pogrešku i to su dočekali. Vozeći tvornički automobil došlo je do izvrtanja, automobil je znatno oštećen, nitko nije stradao, ali je u automobilu bila neka žena, što je za Partiju bilo dovoljno da pokrene akciju i Kudera je brzim postupkom bio izbačen iz Tvornice. No, odmah je dobio posao u “Poslovnom udruženju industrije papira” u Beogradu kao i savjetnički Investicijske banke, tako da je ta banka prvi put dobila zaista stručnu osobu za ocjenu opravdanosti dodjele kredita za proširenja i izgradnju novih postrojena industrije papira i celuloze, koja je tada bila u velikom zamahu.
Dvokrana smjena direktora
Nečijom čudnom odlukom za direktora tvornice je iz Beograda doveden nekakav Ilija, po izgledu 60-godišnjak, ali po sposobnostima i smušenosti totalni senilac. U Tvornici ga nitko nije poštovao, a ubrzo su to shvatili i oni iz partijskih struktura, pa je vraćen u Beograd. a za direktora je postavljen Hasić Hazim, koji je osobno bio sposoban, ali nije znao ništa o poslu za koji ga je Partije “zadužila”, pa se usmjerio na kadrovsku politiku i praćenje djelovanja samoupravnih ekonomskih jedinica u poduzeću.
Nova atmosfera
Za razliku od duha zajedništva, suradnje i jednakog odnosa prema svima, koje je Kudera promovirao i uspješno provodio, Hazim se s jednima sprijateljio, dok je prema ostalima bio autoritet. Time je započelo nadmetanje “tko je važniji”.
Međutim, već po bosanskom mentalitetu zadržan je formalni oblik bliskosti, pa smo se između sebe, pa čak i između mnogih u pogonu jednostavno oslovljavali imenima. Direktora nitko od nas nije oslovljavao s: “druže direktore”, nego jednostavno: “Hazime”. a i on nas našim imenima. Međutim, to je bila samo forma, a mnogo toga više nije bilo kao prije. Mi smo dalje radili svaki svoj posao, a ja sam nestrpljivo čekao putovnicu. S berlinskom tvrtkom Askanija smo dva puta bili dogovorili termin moga dolaska, ali smo oba puta morali izmišljati razloge zašto tada ne mogu doći i molili za novi termin. U tom je došao i početak proljeća 1958. g kad smo ponovno tražili odgodu.
Ja dugo mogu biti strpljiv, ali to više jednostavno nisam mogao podnositi, pa sam se požalio direktoru Hazimu, a on mi je rekao da je to Munibov posao, jer on je sekretar poduzeća. Rozin nije mogao ništa učiniti, jer nakon Kuderina odlaska ni on više nije više imao snagu da nešto učini. Budući je Munib odležao četiri godine na Golom otoku on im se jednostavno ne usuđuje oštrije postavljati zahtjeve. On samo pita je li gotovo. Kad mi je opet nakon što se vratio iz Doboja jednostavno rekao da pasoš još nije gotov, u meni se sve pobunilo, pa sam ljutito rekao da sutra ja idem u Doboj i da ću tražiti razgovor s predsjednikom sreskog (kotarskog) SUP-a.
“Ako uspiješ doći do njega, pazi što govoriš” – rekao je zabrinuto.
Kad sam sutra ujutro stigao u zgradu SUP-a, milicajac na ulazu mi je rekao u kojoj sobi mogu pitati za pasoš, a kad sam se predstavio službenici koja je to radila upitao je li gotovo moj pasoš, ona mi je grubo odgovorila da ja nemam šta pitati, jer kad pasoš bude gotov oni će me obavijestiti.
Taj mi je grubi odgovor podigao tlak, ali sam se uspio svladati i odlučno rekao da želim razgovarati s Predsjednikom, na što mi je ona rekla:
– Nemate vi druže šta razgovarati s predsjednikom. Jasno sam vam rekla da ćemo vas obavijestiti kad pasoš bude gotov.
– Drugarice ja sam čekao već skoro godinu dana i zahtijevam da nazovete Predsjednika i kažete mu da želim s njim razgovarati – oštro sam odgovorio.
Odgovorila mi je da ga sada ne smije nazvati jer ima sastanak, pa da dođem kasnije, a ja sam joj odgovorio da svu odgovorenost primam na sebe, pa neka mu kaže što god hoće, ali neka ga odmah nazove. Malo me je gledala, a onda je podigla slušalicu i nazvala. Izmijenili su nekoliko riječi, a onda mi je rekla da mi on poručuje da dođem za dva sata.
Odrješito sam rekao: “Odmah! Želim odmah razgovarati i bit ću vrlo kratak”.
Ona mu je to rekla, a onda mi je začuđeno rekla da idem u Predsjednikovu kancelariju. Kad sam ušao ugledao sam Predsjednika za velikom stolom, oko kojega je bilo još desetak osoba. On me je upitao što je toliko hitno, da ne može pričekati.
“Čekam već godinu dana i samo sam došao pitati kad ću i hoću li uopće dobiti pasoš” – odgovorio sam.
“Druže Filipe, postupak može i potrajati. Morate imati strpljenja.” – odgovorio mi je pokušavajući djelovati drugarski i uvjerljivo.
“Imam ja strpljenja, druže Predsjedniče. Ne radi se o mome strpljenju, radi se o interesima tvornice. Vi sigurno znadete da sam ja mnogo uradio da se instrumentacija dovede u red. To su nove tehnike i o tomu se nigdje ne uči u školama. Učinio sam sve što sam mogao, ali bez da kod proizvođača ne naučim ono što ne znam, ja dalje ne mogu, a tvornica zbog toga trpi. Osim toga, ovim odlaganjem mi pred strancima sramotimo ugled tvornice. Već smo dva puta odgađali već dogovoreni termin, a oni sigurno znadu da to nije zbog hitnih potreba da tada budem u Tvornici. Time na neko način sramotimo i ugled države. Ako u ovu godinu dana nisam mogao dobiti pasoš, mogao sam dobiti rješenje da ga zbog bilo čega ne mogu dobiti. Ja volim ovu državu, a ako nisam njezin ravnopravan građanin onda ću pismeno tražiti ispis iz državljanstva. Ovo je moja domovina, pa s pasošem ili bez njega ne mislim je napuštati, ali ću bez državljanstva biti svjestan da nemam sva prava koja imaju ostali državljani i mirno ću, stručno i vrijedno kao i dosad obavljati posao za koji sam zadužen.”
Ovaj kratki govor ni na koji način nisam ranije pripremio. Riječi su jednostavno tekle, ali sam bio svjestan da time, “vučem vraga za rep”, pa kad sam prestao govoriti čekao sam rezultat. Svi su šutjeli i samo su me gledali, a onda mi je Predsjednik bez ikakva komentara rekao:
“Druže inženjeru idite po pasoš i sretno”.
Nisam baš bio siguran što to sve znači, pa sam pozdravio i žurno sišao dolje, a u kancelariji me je stojeći ispred stola s pasošem u ruci očekivala ona ista službenica, ali od ranije grube policijske službenice sada preobražena u oličenje ljubaznosti.
Kasnije sam vidio da je pasoš izdan nekoliko mjeseci ranije!