piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Na samom bleiburškom polju su bili uglavnom domobrani i civili, kojih je bilo znatno više. Ustaške su se postrojbe kretale šumom štiteći bokove od prodora partizana koji su povremeno napadali. Jedino je Crna legija većim dijelom bila postavljena neprijed lijevo, a po polju su se među nama kretale samo manje grupice ustaša iz različitih postrojba.
Nešto kasnije su se u niskom lijetu pojavili engleski Spitfaeri i načinili nekoliko prelijeta preko Bleiburškog polja. Bio je to pritisak i upozorenje; ispred nas tenkovi, a iznad zrakoplovi, no to na ljude kao da nije ostavljalo poseban dojam.
Ispred nas je vojna sila jedne dražave kulturnog naroda, pa nije bilo ničega što bi se moglo nazvati panikom. Svi su se još nečemu nadali. Ja sam sjeo i počeo razgledati moj neobični šmajser. Naaviše me je iznenadio kundak. Dok je metalni dio načinjen s tipičnom njemačkom pedantnoščću, kundak se sastojao od grubo profiliranog drveta, koje ne samo da nije bilo lakirano, nego čak ni obrušeno. Bilo je to jedan od zadnje proizvedenih primjeraka, pa više nije bilo vremena za nekorisne finese.
Dok sam ja razgledao moj šmajser, pored mene je naišla grupica ustaša i jedan od njih mi se iznenađeno obratio: “Brate odkud ti taj padobranski šmajser!?” Kad sam rekao da sam ga pokupio u Celju pitao me da mu ga prodam, da će mi platiti koliko god hoću. Kad sam rekao da nije na prodaju, ponudio mi je svoj belgijski automat, a onda još i “rodu” (njemački Luger). Uto se od nekamo pojavio poručnik Romeo Bem, koji mi je pomogao kad smo se povlačili iz Tuzle. Od tada ga nisam susreo. Nakon što smo se pozdravili pitao me je hoću li mu posuditi šmajser jer ide gore s ostalima potjerati “one bezobrazne šumnjake” koji opet pokušavaju prodrijeti ovamo. Rado sam mu ga dao, a on mi je ostavio svoju pušku govoreći da će je uzeti kad se vrati. Nije se vratio i koliko znadem, od poznatih ja sam ga zadnji vidio živa. Je li poginuo gore na brijegu, ili kasnije kao zarobljenik – ne znam. U svakom bi slučaju bilo bolje da je poginuo u borbi.
KAPITULACIJA – PA PUTOVANJE U ČETVEROREDU
Nakon prilično mirne situacije, s vrlo malo kretanja, uglavnom pojedinaca, odjednom je počelo masovno komešanje. Kad sam pogledao dalje vidio sam bijele zastave i vojnike, kako bacaju puške na gomilu. Shvatio sam da je gotovo. Pred partizanima sam se povlačio još od listopada 44., ali nisam uspio…
Započela je nova neizvjesnost, pa sam morao ukloniti sve što bi tu neizvjesnost moglo pogoršavati. Prvo sam izvadio vojnu knjižici i pocijepao je na sitne komadiće, a zatim sam s jakne pokidao dugmad na kojima je bilo slovo “U”, pa bacio kapu i vojnički remen. Sad sam bio civil, a od dokumenata sam u džepu imao svjedožbu polugodišta šestog razreda derventske gimnazije.
Oružje sam mogao jednostavno ostaviti na livadi, ali zbog nečega to nisam učinio, nego sam sve rastavio i pobacao u raznim smjerovima. Prvo Romeovu pušku, zatim pištolj “Belgijanac” i na kraju moj kromirani Walter 7,65, sa sedefnim koricama na rukohvatu. Njega sam posebno temeljito rastavio, čak sam izvadio i metke i pojedinačno ih bacao po poljani. Nakon toga toga sam mogao samo promatrati što se događa i čekati.
Ja imam izraženu sposobnost vizualiziranja, pa i dok ovo pišem u mislima jasno vidim onovremenu sliku Bleiburškog polja. Bila je gotovo apsolutna tišina. Nije se čuo ni jedan ispaljeni metak, ljudi su stojeći i šutjeći čekali, a na licima im se nije odražavao strah, nego zabrinutost i tuga.
U atmosferi grobljanske tišine, odjednom se s prednje strane začula snažna paljba, koja je ubrzo prestala. Do nas je dospjela vijest da se Crna legija probila kroz englesku blokadu. Promatrajući niz cestu primijetio sam da se ljudi sklanjaju s ceste propuštajući jedan džip koji se kretao prema nama. Kad se dovezao bliže vidio sam na džipu dva partizana i jednu partizanku, koja nas je veselo pozivala: “Drugovi, rat je gotov. Ostavite oružje i vratite se svojim kućama da obnavljamo rezrušenu zemlju!”.
Uskoro nakon toga među nas je došlo mnogo partizana koji su ljude tjerali da se postroje u četveroredove i vodili ih dalje, pa smo se i nas dvojica našli u jednom takvom četveroredu i nekamo uputili sprovođeni nekolicinom partizana.
Od trenutka isticanja bijelih zastava, pa sve dok nisam napustio Bleiburško polje nije bilo nikavog ubijanja, a ni tijekom cijelog tog dana nije na nas otvarana nikava paljba. Obzirom na gustoću ljudi na polju, svaka bi nasumce ispaljena granata morala ubiti, ili raniti barem jednu osobu. Na Bleiburškom je polju dokumentirano bio barem jedan porođaj, ali nije bilo ubijanja. Na okolnim brdima je bilo poginulih u borbi s partizanima.
Sjećam se kad sam krenuo u jednom od tih četveroreda, prvo čega se sjećam je da smo išli lijevom strane Drave. Noć s spuštala, ali se još vidjelo. Osim povika naših goniča, bila je potpuna tišina. Uskoro su se od naprijed začula dva pucnja, ali nismo znali što se događa sve dok nismo došli do grupe vojnika u nepoznatim mi odorama. Mislio sam da su to Rusi, a tek kasnije sam saznao da su to bili Bugari. Pažljivo su nas promatrali, a onda je jedan od njih ušao u kolonu, odvojio jednog vojnika i gurao ga prema obali. Po licu i kosim očima lako sam prepoznao Čerkeza. Doveo ga je do obale, okrenuo ga licem prema rijeci i opalio mu iz pštolja metak u zatiljak, pa ga još nogom gurnuo niz strminu prema rijeci. I ranije sam viđao poginule ljude, ali mi je ovo bilo prvi puta uživotu da neposredno vidim ubijanje. Strašno! došlo mi je da povraćam, ali mi je želudac bio, prazan.
Ti bivši sovjetski zarobljenici, koji su se borili na njemačkoj strani bili su unaprijed osuđeni na likvidaciju. No, uskoro sam vidio još ubijanja. Ako je netko pao od umora, ili samo zastao sa strane, najbliži partizan ga je odmah ubio. Putovali smo dalje, a goniči su bili sve nervozniji. Stalno su vikali i požurivali nas, nastojeći održati neporemećeni četverored.
Ne znam kada i kako sam se izdvojio iz kolone, legao uz samu obali rijeke i zaspao, ali se dobro sjećam glasa: neko me je polušapatom zazivao: “Brate, brate, probudi se i uvuci se u kolonu. Ubijaju sve koji se izdvoje!”. Otvorio sam oči i pogledao, kolona je prolazila, nikoga živog nije bilo pored mene, ali je oko mene ležalo nekoliko mrtvih ljudi. Jednom od njih je gornji dio tijela visio preko ruba obale.
Puzeći sam se polako približavao koloni, a kad su naišla nekakva kola koja su me sakrila od pogleda, brzo sam se uspravio i uhvatio za stražnji dio kola. Oca nije bilo i nisam razmišljao što me je probudilo. To mi ni danas niie jasno. Može biti i podsviiest, ali činjenica da su upravo tada naišla i kola, kojih je malo bilo u koloni i koja su mi omogućila da se neopaženo uključim u kolonu, odgovor čini složenijim.
No, tada sam znao da ako želim ostati živ – moram hodati. Tako sam hodao držeći se za kola i vjerojatno odmah opet zaspao tako hodajući. Sanjao sam da sam u razredu u Tuzli i da čujem glas moga razrednog kolege Vlade Dobrinića. Naglo sam se probudio, ali i dalje čujem taj glas. Osvrnem se i vidim svu trojicu braće Dobrinić kako hodaju skupa s mojim ocem. Vlado je nešto glasno tumačio. Pustio sam kola i pridružio im se.
Hodali smo i dalje u mrtvoj tišini. I goniči su se izgleda bili umorili, pa su kao tiha pratnja s fenjerima u ruci hodali pored kolone. Ne sjećam se da se išta posebno dogodilo sve do rane zore, kad je tišinu prekinuo otegnuti, ali i zastrašujući vapaj s brijega: “Hrvatiiii! Staniteee! Zarobio sam partizaaaanaaa i sad ga dovodiiiim!”
Kolona je zaustavljena i svi smo zaprepašteno čekali, dok nakon kraćeg vremena nismo ugledali kako niz brijeg silazi zrakoplovni časnik. Desnom rukom u kojoj je držao šmajser ogrlio je ženu, koja je također na sebi imala plavu zrakoplovnu odoru, a pred njima je silazio partizan, malo ispred cijevi zrakolplovčeva šmajsera.
Kad su dospjeli do kolone, časnik se obratio partizanu iz naše pratnje: “Moja je supruga bila premorena, pa smo se sklonili da ona malo odspava. Ja sam ostao budan, pa sam primijetio da nam se približava ovaj vaš vojnik. Želio nas je izbliza pogledati, pa mi se s uperenim šmajserom približio skoro do glave. Zgrabio sam oružje za cijev, oteo mu ga i njega zarobio. Evo vam ga.”
Smrzno sam se u očekivanju nova dva ubojstva i sjećam se da sam se čudio kao hrvatski časnik može biti tako naivan, no – dogodilo se nešto neshvatljivo. Ovaj partizan, po dobroj odori mislim da je bio oficir, stavio je ruku na leđa zrakoplovcu i lagano ga gurnuo prema koloni i mirno rekao: “Druže i drugarice nazad u kolonu.”
Nakon toga se ljutito okrenuo prema zarobljenom partizanu poluglasno sikćući: “P… ti materina budalasta!” – izvadio pištolj i opalo mu metak u čelo.
Ne znam da li je došlo do smjene onih partizana koji su nas svu noć pratili, ali je ponovno postalo mnogo oštrije i opasnije. Tjerali su nas na se strogo držimo četveroreda, kao i razmaka između redova. Ne samo pad, nego je i zaostajanje kažnjavano na licu mjesta. Nisam to ni jednom vidio neposredno ispred sebe, ali su se povremeno čuli pucnji, a viđao sam i ubijene. Negdje oko deset sati natjerali su nas da trčimo, da bi nas nakon nekog vremena zaustavili i natjerali da trčimo nazad.
Kolonom se šaputanjem pronio glas da će nas tako goniti sve dok ne pobacamo sve što imamo vrijednoga, pa je započelo opće bacanje novca, satova, odjeće i dok smo tako trčali naprijed-nazad doslovno smo gazili po novčanicama koje su prekrile cestu…