piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Na selu je bilo posla, ali smo radosno radili. Konačno smo bili svoji na svome. Ferje je brzo prolazilo i tjedan dana prije ego što sam imao namjeru otputovati iz Beograda sam dobio telegram: Prof. Jovanović i Bogdan Maglić me pozivaju da hitno dođem. To me iznenadilo. Već sam bio navikao na razne Bocine ideje, ali nisam mogao shvatiti kakve to ima veze profesorom. Nije bio druge nego da se spakiram i otputujem, a bilo mi je žao.
Čim sam došao na fakultet potražio sam Bocu, a kad ga nisam našao otišao sam kod prof. Jovanovića. Rekao mi je da je za studente četvrte godine predviđeno studijsko putovanje, na kojemu bi trebalo posjetiti neke institute i tvornice u Hrvatskoj i Sloveniji. Svima su pisali, ali su odgovor dobili samo od prof. Supeka iz Zagreba. Da ne bi čekali, Boco je predložio da ja putujem ispred njih i osiguram posjete. Dobiti ću pismo i novac za putovanje. Bila je to jedinstvena prilika, pa sam pristao bez puno razmišljanja.
Skupa smo putovali do Zagreba i tu se sjećam jedino da nam je prof. Supek držao nekakvo predavanje, nakon čega sam vlakom krenuo za Ljubljanu. Imao sam popis komu su sve pisali, pa sam zaključio da je najbolje otići u njihovo ministarstvo i tamo pokušati dobiti odobrenja i raspored posjeta. Oni su ostali u Zagrebu, a ja sam im trebao putem Supekova telefona javiti kamo i kada trebaju doći. Ljubljana mi je bila potpuno nepoznat grad, pa sam se na željezničkoj postaji raspitao gdje su ministarstva. Iznenadio sam se kad sam vidio da su ministarstva bila u dugačkim drvenim barakama. Primili su me vrlo ljubazno, obavili niz telefonskih razgovora, načinili raspored posjeta i dali mi pisma upućena onima koje smo namjeravali posjetiti. Prvo sam trebao putovati u Maribor, a oni su telefonom javili Supeku da ću ih ja sutra dočekati na mariborskom kolodvoru.
Jedući ujutro kranjske kobasice, sjećanje mi se vratilo u ono strašno vrijeme kad smo u svibnju 1945. izgladnjeli i prestrašeni stajali na trgu, čekajući što će s nama biti. Tad je stigao kamion pun bijelog kruha koji su dijelili partizanima koji su se kretali među nama. Želio sam otići na taj trg, ali nisam znao gdje je, a vjerojatno ga ne bih ni prepoznao.
Što se tiče posjeta, sjećam se samo da smo bili na gradilištu tvornice aluminija, koju su pred kraj rata gradili Nijemci, računajući na velike izvore boksita u Mađarskoj i hrvatskom priobalju. Tvornica je bila u visokom stupnju dovršenosti. Već su bila postavljena i neka postrojenja. U Tvornici Prva iskra u Kranju se sjećam samo poljskih telefona koji su proizvođeni u tvornici telefonskih uređaja koju su također izgradili Nijemci. Ne sjećam se gdje smo sve bili, niti koliko trajalo to putovanje kroz Sloveniju. Moja je dužnost bila putovati ispred njih i organizirati im posjete. Sjećam se da sam putovao noću i da sam vrlo malo spavao.
Bocina psovka obradovala profesora
Međutim, u sjećanje mi se duboko usjekao jedan zanimljiv “film” o događanjima u Dravogradu. Pojma nemam što smo tamo tražili, ali se sjećam kako polako u grupicama idemo cestom prema gradu, gdje smo trebali ručati. Ja sam išao s Bocom, Tićom i Koičkim, a ispred nas je polako šepesao prof. Jovanović u pratnji nekoliko studenata. Boco i Tićo su se oko nečega prepirali, pa je Boco smijući se glasno poslao Koičkog u p… materinu. U Beogradu sam se već bio navikao na psovku kao poštapalicu, ili čak od milja, ali sam to ovdje smatrao neprimjernim, pa sam rekao Boci da nema smisla psovati jer to profesor može čuti. No profesor je čuo i što sam ja rekao, pa je naglo stao i okrenuo se prema meni govoreći:
“Slušajte Filips”! (tako me je zvao). Nemojte grditi našeg Bocu, pa on je rekao nešto vrlo mudro.” Svi smo stali očekujući da nam na svoj osebujan način objasni što pod time mislio. On je jedno vrijeme šutio smješkajući se promatrajući nas, a onda se opet obrati meni: -Izgleda da ne razumeeete što je Boco rekao. Hajde Filips, kažite što je rekao!. -Poslao Tiću u materinu – odgovorio sam mu. -Ma ne to. Kažite tačno kako je on to rekao. -Idi Tićo u pizdu materinu – odgovorio sam mu iznervirano naglašavajući svako slovo. –
E, to, to! Taku je mudrost simbolikom psovke izrekao naš Boco. Samo je bre Homer znao psovat ko što Srbin psuje. Boco nije ružno opsovao Tiću, nego mu je rekao: “Ti si bre Tićo sirov, ti si nedopečen. Idi bre tamo odakle si došao pa se dopeci i vrati se na ovaj svet dopečen za uspešan život”. Deco moja, vidite ovo našu jadnu nedopečenu Srbiju. Ako je volite, čim se probudite svaki dan glasno izgovorite: “Srbijo idi bre u pizdu materinu, pa nam se vrati dopečena i sposobna za život”.
Zatim je nastavio pričati kako oko psovke vladaju veliki nesporazumi. On je deset godina radio u Francuskoj, pa je šetajući s jednom kolegicom Parizom naišao na dva Francuza kako se svađaju i kad je jedan od njih onom drugom rekao: “Kravo prljava”, kolegica ga je počela moliti da oprosti što je u najkulturnijoj zemlji svijeta morao čuti ovako barbarsku psovku. -A šta je to ružno – upitao sam je. Krava se uprljala, pa se malo obriše i gotovo. Da vi čujete naše psovke…!
-Pa zar ima ružnijih psovka – upitala je.
-Ima koliko hoćete.
-Pa kažite mi, baš sam znatiželjna.
-Neugodno mi je. Mislit ćete ružno o meni.
-Molim vas kažite mi.
-Pa kad već hoćete evo: J… te u pi…, rekao sam gledajući je u oči.
Ona me je zaprepašteno gledala, a onda me upitala: “Pa zar je to psovka!? To je obećanje nečeg ugodnog.”
Ručak u vojnoj komandi mjesta. U nekakvoj smo krčmi za ručak dobili po malo kruha i juhu od repe. Nije bilo ništa drugo. Kad smo izašli Boco je nama trojici rekao da odemo u komandu mjesta i pokušamo dobiti nešto za jelo. Kad smo tamo stigli Boco je dežurnom kapetanu rekao da smo nas četvorica iz Univerzitetskog komiteta, i pitao ga možemo li kod njih nešto pojesti. Kapetan nas je rado primio i za ručak su nam priredili omlet s dosta šunke, koji smo uz razgovor i dobro crno vino zadovoljno pojeli. Boco ga je pitao je li moguće da odemo do granične linije da vidimo kako to izgleda. Rekao je da mi možemo, a ovim prokletim građanima ne dozvoljavamo ni blizu, jer bi svi pobjegli u Austriju. Dalje je rekao da će on javiti graničarima do dolazimo, kao i da kroz šumu glasno pričamo. Otišli smo i dok smo gledali kako s druge strane austrijski graničari šetaju uz graničnu liniju, ja sam razmišljao kako bi bilo lijepo da mogu prijeći na njihovu stranu i tamo ostati.
Riječka rafinerija nafte. Prvo čega se sjećam nakon putovanja kroz Sloveniju je riječka rafinerija nafte. O industriji prerade nafte nisam ništa znao, pa sam bio iznenađen kad nas je doveo do jedne obične slavine iz koje je curio slab, od prilike centimetar i pol debeo mlaz žućkaste tekućine i reko nam da je to nafta. Mislio sam da bi taj mlaz morao biti mnogo snažniji. Sa zanimanjem sam gledao prastare generatore elektrane. Još se nisam bio odlučio gdje bih želio raditi nakon završetka studija, pa sam prije polaska na put želio pogledati je li to neki posao u Sloveniji. Po svemu sudeći nisam našao ništa što bi mi odgovaralo. U Rijeci sam kupio jedan vrlo skupi sendvič, mnogo skuplji od bilo čega sličnog u Beogradu. Dobro se sjećam da sam samo zbog toga iz moguće kombinatorike Rijeku izbacio kao mjesto u kojemu bih želio raditi.
Dalje smo putovali zajedno. Od Rijeke dalje više nisam putovao ispred njih, nego zajedno. Ne sjećam se gdje smo se sve zaustavljali, ali mi je u sjećanju ostalo putovanje jednom manjom brodicom prema Skradinskom buku. Prema Splitu smo plovili jednim većim brodom, na kojemu je bilo puno putnika. Prišao nam je jedan dobro odjeveni sredovječni muškarac i počeo se raspitivati tko smo i kamo putujemo. Ja sam mu ispričao da pored ostalog imamo namjeru posjetiti i tvornicu Jugovinil, a pošto nemamo dogovoreno, da ću ujutro tamo otići sam i dogovoriti termin posjete. Rekao je da to nije potrebno. On će im večeras javiti, pa da sutra prije podne sigurno možemo svi tamo otići, a ako bude problema, samo da kažemo da nas je poslao drug Vlado. Taj drug Vlado je bio neka važna politička osoba. U tvornici su nas spremno dočekali i svuda nas proveli pokazujući nam proces proizvodnje. Pored ostalog, upravo su proizvodili gramofonske ploče, ali ne samo crne, nego i šarene, od pomiješanog materijala različitih boja. Rekli su nam i da možemo uzeti ako nas što zanima. Ja sam uzeo jednu ploču i jedan par od PVC-a odlivenih đonova za cipele. Tu smo i ručali, a kad smo polazili svakomu od nas dali su po je dan mantil “šuškavac”, pa je Tićo govorio da će nam u Beogradu svi zaviditi na našim “kloridima” (od PVC – polivinilklorid). Tu sam tvornicu uzeo u obzir za moje eventualno buduće zaposlenje.
U Dubrovniku smo odsjeli u jednom manjem hotelu blizu željezničke postaje. Ne sjećam se da li smo nešto skupa obilazili, ali se sjećam da smo prije podne Tićo, Boco, Koički, Simić i ja šetali Stradunom. Rado bismo nešto pojeli, ali sve je bilo na bonove. Ja sam imao nekoliko bonova pa smo kupili pola kilograma crnog kruha i flašu prošeka, te smo krenuli izvan zidina. Prolazeći pored gimnazije prisjećao sam se moga lijepog boravka tu prije godinu dana, ali i razmišljanja da bi se bilo lijepo tu zaposliti. Bio sam svjestan teškoća na koje je Tonćo nailazio u prosvjeti. Ali – bilo bi lijepo. Uputili smo se prema vili Šeherzada, spustili se stijenama prema moru i sjeli ispod krošnje jednog rogača na kojemu je bilo puno zrelih plodova. Polako smo jeli kruh s rogačima, pijuckali vino i uživali u pogledu na more. Prošek je vrlo jak, a naši stomaci prilično prazni, pa kad smo se vraćali pomalo mi se mutilo u glavi. Mislim da je Simića najviše uhvatilo, pa dok smo se tramvajem vozili prema željezničkom kolodvoru, pokazujući glavom na njega jedna žena je drugoj rekla: “Vidi, ovaj je crven kao madžarski kočijaš”.