piše: Marija Juračić
Ovih se dana pobuniše zdravstveni djelatnici i zamislite – traže veće plaće. Ne znam od kuda im tolika drskost?!
Znaju li oni da nam nedostaje 12 000 medicinskih sestara pa zahvaljujući toj sretnoj okolnosti sa silnim prekovremenim satima mogu zaraditi i 1000 eura na mjesec?
Ustvari, mogu i više, jer nije nužno da nakon redovnog posla idu svojim obiteljima. Nađe se u svakoj zdravstvenoj ustanovi poneki krevet na kojem mogu oko ubiti i na poziv, nastaviti raditi. Velika je to privilegija. Jedino bi ti zdravstveni djelatnici trebali paziti da ne izgledaju onako umorno, iscrpljeno, jer se onda ne zna, tko je liječnik, a tko pacijent. I ne bi smjeli neke pacijente, koji obnašaju političku dužnost, puštati među ljude. Preblizu su državnoj kasi pa poblentave.
I kog su vraga zapeli za veće plaće? Stvarno mi nije jasno, odakle našim zdravsvenim djelatnicima tolika želja za materijalnim dobrima? Ne govori o njima Hipokratova zakletva koja medicinu naziva umjetnošću. A znamo kakav je odnos politike prema umjetnosti. Zar izdašno ne plaća izradu spomenika od opće narodne sreće? Kako ne mogu shvatiti da su novci otišli na neke bolje, potrebnije stvari?
Ne pratim politiku pa ne mogu navesti brojne pozitivne primjere koji jačaju patriotski duh naroda. A on je važniji od tamo nekog narodnog zdravlja. Ili obrazovanja. Ili kulture. Vjerujem da tih pozitivnih primjera ima i u vašim sredinama.
Kada dođete u Zagreb, dočekat će vas avenije sa silnim zastavama. Na svakom stupu. Kilometri zastava. Oduševe vas. Lijepo je to. Veselo vam mašu, gibaju se na povjetarcu i podsjećaju vas gdje ste stigli.
Da ne bude zabune. Divan je taj patriotski osjećaj, srce vam ispuni pa vas sjeti koliki su tek patrioti oni koji ih postaviše. A i štede na njima. Ne skidaju ih. Vijore i petkom i svetkom pa se na taj način štedi na njihovom stalnom skidanju i postavljanju. I zna se da se domovina slavi svakim danom, svakim trenutkom života. Zastavama, ako već ne radom i poštivanjem svakog člana zajednice.
Znam da će sad neki od vas zlobnika spomenuiti fontane i njihovu cijenu iako za to nemate nikakvog logičnog razloga. Baš cjepidlačite. Nitko vam nije kriv što ih ne koristite. Bacajte novčiće u njih. Pa se nadajte da će politika spustiti svoje blagotvorno oko i na vas. Nada bar dugo živi i nije joj potrebna nikakva liječnička intervencija.
Vičete i na papirnate udžbenike koji se, navodno, dijele besplatno. Svima, pa i onim bogatima. Vi biste sadržaje tih udžbenika preslikali na tablete, u neki free softver pod izgovorom da država troši silnu lovu u tu svrhu, da su knjige za djecu skupe, da teške torbe savijaju nježna dječja leđa. Istina je da bi tableti znatno pojeftinili troškove za školstvo, da bi se posjeklo manje šume, ali što je vama, ljudi? Kolika bi to šteta nastala na drugoj strani?
Gunđate da su političari ulupali silna sredstva u propala poduzeća u svrhu njihova spašavanja i da je tu lovu bilo bolje uložiti u vašu branšu. Kada je jedna političarka javno priznala da ne vidi dobro po škurom, a po škurom se poslovi vode, odjednom ste skočili i tvrdite da su mnogi ljudi iz visoke politike slijepi, da ne vide očito kraj zdravih očiju.
E, moji naivci. Meni se čini da vi ne vidite širu sliku. Ne shvaćate da novaca nema.
Pa, ne možemo se ponašati kao pijani milijunaši!