piše: Marica Žanetić Malenica
„Dajte mi jednu komarču“, kažem prodavačici u ribarnici i pogledom prebirem po kašeti punoj ribe istoga beživotnog pogleda i veličine, kao da su klonirane. Tako izgleda riba iz uzgoja, sve sestre blizanke.
Volim ribu, isključivo morsku, počevši od plavih – srdele i tune – pa nadalje, sve do bijeloga zubaca. Zapisano je to u mojemu genetskom kodu s obje otočne loze, i majčine i očeve, jer potječu iz ribarskih obitelji.
I ja sam rođena na otoku, svako sam ljeto provodila uz more, a ipak nikada nisam naučila udičariti. Pokušala sam kao dijete, ali nije mi išlo. Jedini moj siguran ulov bili su morski puži ogrci, koji su tek ješka za ribu. Činilo mi se dosadno i prestatično stajati ili sjediti tako satima na nekoj siki ili na barci i čekati neku nesretnu ribicu da zagrize svoj posljednji zalogaj. I onda je baciti mački, jer je premala za obrok, a nedovoljno živa za povratak u more.
Da sam imala i najmanju nadu da ću upecati zlatnu ribicu, onu iz viceva što tri želje ispunjava u zamjenu za život i slobodu, zasigurno bih bila strpljivija i upornija. Ali, onda bih se našla pred novim izazovom – koje tri želje bi bile one prave, a da obuhvate sve za čime mi duša i tijelo žude, ili im se samo tako čini.
Slušajući te viceve skužila sam da svaki završi ismijavajući onoga tko se upustio u pregovore s ribicom. Naime, ta svemoćna ribica je, barem u vicu, uvijek mudrija od onoga čije želje ispunjava, pa ga, u pravilu, kod treće onako svojski zariba. Pitanje je i želim li se uopće naći u situaciji da sebe stavljam na kušnju (jer, i ja sam samo slaba žena!) pri odabiru između istinskih vrijednosti i onih materijalnih, koja, dokazano, ne donose i sreću.
A ja bih, zapravo, samo nju tražila. I ne bi mi trebale tri želje. Jedna bi mi dosta bila. Sreća! Ne kaže se, zaludu, bolje se roditi bez nosa nego bez sreće. One preostale dvije želje velikodušno prepuštam sljedećem udičaru, čiji bi primamljivi mamac za čudnu ribicu s darom govora koban mogao biti.
To što osobno nisam bila predodređena za ribolovca, ne znači da nisam išla na ribe. Odlazila sam, u svojstvu unuke i asistentice, s mojim didom tijekom ljetovanja u Veloj Luci. Baba bi me probudila rano izjutra, s prvim svitanjem, kako bi se izbjegla velika vrućina. Dida je imao drvenu, u zelenu obojenu barku na vesla, što se lijepo sparivalo s modrim morem. Ravnomjerno je i vješto veslao svojim mišićavim rukama, osunčanim tri četvrt, odnosno do kratkih rukava izblijedjele modre majice.
Kako smo se udaljavali od obale neki nestvarni mir ulazio je u moju mladu dušu tada, kao što to i sada čini kada mi je more družba. Sjedila bih na provi još polusnena, vjerujući kako će ovako idilično biti još jedino u raju, kada i ako mi se jednom otvore baš ta nebeska vrata.
U toj nirvani čula bi se tek škripa vesala i njihovo ugodno jutarnje čavrljanje s blago namreškanim morem te poneki galebov prodoran krik. Nakon otprilike pola sata ujednačenoga veslanja približili bismo se otočiću Ošjaku. Tada bih izlazila iz tog posebnog stanja, kada su tijelo i duša u potpunom suglasju, i pokušala locirati senjal koji obilježava mjesto gdje smo jutro prije usidrili naše dvije vrše.
Uglavnom dida i ja nismo razgovarali, bio je mučaljiv čovjek. Tek kada bi popio koju čašu (žmul) više, razveselio bi se i zapjevao pjesmice baštinjene od svojega oca, mojega pradide, poznatog pučkog pjevača.
Kada bi dida šutke odložio jedno veslo, a drugim počeo manevrirati znala sam da ga je ugledao. Obično je senjal bio komad pluta konopom vezan za vrše. Dok bi on polagano vukao konop, u mojim očima čitalo se uzbuđenje i napetost. Nagnula bih se na bok od barke i gledala u vršu koja se prva približavala površini. Nagađala sam što krije u svojoj nutrini.
A onda bi je dida dohvatio rukom za dršku i izvukao na provu. Ribe su se koprcale na njezinu dnu i presijavale na suncu u svojemu labuđem pjevu. Otvorio bi vratašca i rukom ih vadio te, onako ratoborne i sluzave, bacao u kantu (maštil) s morem, uz zadovoljan izraz lica (ukoliko bi ulov bio dobar) ili, pak, glasno negodovanje i poneku psovku (beštimju), ako sadržaj vrše ne bi opravdao njegova očekivanja. Potom bi stavljao svježu ješku, zatvarao vratašca i pripremio čelične kaveze za novo bacanje na nekoj obližnjoj pošti.
Dok je on to radio, ja sam preuzimala navigaciju i veslima održavala barku na mjestu, odnosno vozila naprijed ili nazad (šijala), ovisno o didinim preciznim uputama. U tim trenucima preuzimanja velike odgovornosti za manevar barke osjećala sam se ponosnom na svoju korisnost.
Kada bismo na povratku bacili sidro (ankoru) i vezali se na naš vez uz rivu, dida bi ostao isprati ljuske (lustre) s prove, a ja bih sva sretna babi nosila ulov.
Bilo bi tu: špari, salpi, ušata, trilja, crneja, knezi, bukvi… Ponekad bi zalutao i gruj, grancigula, puž, ali i trp (pistej). Znali smo zateći in flagrante i poneku pohlepnu hobotnicu, koja bi ušla za slasnim zalogajem, ne znajući da vrša nema izlazna vrata. Nju ne bih stavljala s ostalim ulovom već bi je u drugoj ruci nosila za glavu (puzdro), dok bi mi se njezini kraci svojim moćnim pipcima fiksirali za podlakticu.
Nikada, istina, moj dida i ja nismo ulovili sirenu niti perisku (lusturu) s biserom, ali isplovljavanja po bonaci u zoru izvan velalučkog zaljeva, uživanje u nepomućenoj idili kopna, neba i mora, bili su trenuci po kojima sam pamtila svoja duga, topla ljeta i o čemu sam pisala zadaće u hladnom, tmurnom Sarajevu.
…
Stigla sam doma. Vadim gril tavu i stavljam na nju pouljenu i posoljenu komarču. Poprilično sam gladna i ne mogu dočekati trenutak kad ću na svojoj trpezi svjedočiti njezinu trećem plivanju. Onome u vinu, i to crnom – pelješkom plavcu malom. Popit ću dva deca s osobitim guštom, pravdajući se da je i on – hrana.