piše: Marica Žanetić Malenica
„Vi ne možete dati krv“, reče mi odlučnim glasom liječnica, kada sam se odazvala akciji koju je organizirao klub darivatelja krvi kojega sam bila članica.
„Zašto ne mogu, tlak i hemoglobin su mi u redu“, rekoh iznenađeno.
„U kartonu piše da ste operirali štitnjaču“.
„Jesam, ali skinuli su mi samo polovicu i nalazi su pokazali da čvorić nije bio maligan. Ne pijem lijekove. Uostalom, to je bilo prije šest godina. Od tada sam nekoliko puta dala krv i niste me vraćali“.
„Vidim da ste davali, ali tada nismo bili u EU“.
„Pa kakve to veze ima?“
„Ima. Prema jednoj njihovoj direktivi nitko tko je imao problema sa štitnjačom ne može dati krv“.
„Ali ja nisam imala s njom problema, samo su mi preventivno odstranili sumnjivi čvorić na lijevoj strani“.
„Svejedno, ne može“!
Gledam u nju i ne vjerujem svojim ušima. Izlazim iz prostorije suznih očiju. Nakon što sam 42 puta pružala svoju desnu i lijevu ruku moja misija darivateljice prekinuta je ne baš ljubaznim riječima liječnice. Idem doma zavrnutog rukava na lijevoj ruci i sjećam se tužnih okolnosti koje su me potakle na odluku da svojom krvlju nekome pokušam vratiti život ili zdravlje.
Te davne ’82. moja majka je ležala u sobi x na prvom katu Onkološkog odjela s još dvije žene. Ona, na krevetu do prozora, imala je dvadeset i koju. Bila je malo mlađa od mene i nekoliko mjeseci prije rodila je djevojčicu, svoje drugo dijete.
Žena do vrata, stigla je do sedamdesetih, imala već veliku unučad. Majka je imala 53 godine, troje već odrasle djece i trogodišnju unučicu, koju je čuvala do zadnjih molekula snage. Ležala je na srednjem krevetu.
Obilazila sam je svakodnevno. Po uhodanom scenariju žurila sam s posla doma, gdje su me čekali kćerkica i suprug. Teško sam se nosila s majčinom bolešću i prognozom koja nije ostavljala mjesta nadi. Dovršila bih ručak, pojela na brzinu. Grlo mi se stiskalo, činilo se da gutam kamenje.
Onda bih hitala put bolnice. Ispred ulaza bih se skulirala, okačila jedan od onih falših osmijeha na otužno lice i otvarala vrata sobe u kojoj su svoje zadnje mjesece provodile tri po dijagnozama otpisane žene. Svaka u svojoj fazi života, sve tri u terminalnoj fazi bolesti. Bilo je samo pitanje dana kada će početi odbrojavanje. Ulazila sam tako u tu sobu s knedlom u grlu, izlazila s grčem u želucu. Jedne subote zatekla sam samo dvije. Mlada žena, ona do prozora, je trajno sklopila oči. Iako sam je tek ovlaš poznavala posjećujući majku, plakala sam kao kišna godina. Gledala sam u moju trogodišnju kći misleći na njenu dječicu, koja je se ni sjećati neće.
Znala sam točno koji je redoslijed (tumor se brže razvija kod mlađih ljudi) i da će smrt, neumoljiva u svom pohodu, sljedeći put zastati kod srednjeg kreveta. Preduhitrili smo je tek utoliko što joj nismo dopustili da ju zaskoči u bolničkoj sobi. Odveli smo majku doma da barem usni u miru svojega kreveta i uz svoje najmilije. Umrla je bez svijesti deset dana poslije na mojim rukama. Nakon dva mjeseca s osmrtnice u splitskim dnevnim novinama gledalo me je lice najstarije bolesnice. I tu je bio kraj priči o ženama iz sobe x na prvom katu. Na sve njihove ljubavi, radosti, nadanja, tuge i patnje stavljena je točka. Prerano.
U tih sedam mjeseci, koliko je u dan prošlo od majčine operacije na prsima do njezine smrti, primila je i jednu transfuziju. U bolnici je bila oskudica krvi i liječnik je od nas tražio da je mi osiguramo. Učinili smo to, našli darivatelja.
Bilo je to neposredno nakon smrti prve od njih tri, one mlade žena. Tada sam odlučila postati članicom velike humane obitelji darivatelja krvi, jedinoga lijeka koji se, barem zasad, ne može sintetski proizvesti, ne može nikakvim alternativnim lijekom zamijeniti. Samo ga čovjek čovjeku dati može. I mora!
Iako sam tada bila poprilično mršava, bespomoćna i očajna, krv mi je bila dobra, a krvna grupa nula pozitivna svrstala me je u univerzalne darivatelje. Pružila sam prvi put ruku s nekih tridesetak godina, i činila sam to dva puta godišnje tijekom tri desetljeća. Naravno, bilo je godina kada zbog druge trudnoće, rađanja, operacija, vađenja zuba uz narkozu ili niskoga tlaka nisam mogla puniti doze, ali ništa osim zdravlja nije bio razlog da se ne odazovem apelu preko medija ili akciji svojega kluba. Sve do jednoga puta. Kada smo ušli u EU.
Svoje životne vrijednosti, a ovo je bila jedna od njih, uspjela sam nenametljivo, primjerom više nego riječima, usaditi svojim kćerima. Mlađa je postala moja sljedbenica i već je nanizala lijepi broj darivanja. Obje smo počele pružati svoje ruke svjesne da je to dužnost svakog zdravog čovjeka, obje potaknute ljubavlju prema svojoj majci.
Na ovu svoju odluku bila sam i jesam ponosna. Ona nije bitno utjecala na moj život, ali ga je oplemenila i obogatila neprocjenljivim osjećajem zadovoljstva koje sam crpila iz darivanja potrebitima.