piše: Marica Žanetić Malenica
U ponoć sam joj nazdravila čašom pjenušca i poželjela dobrodošlicu. Zanimljiva numerološki, zaobljena i simetrična, trebala je zaokružiti drugo desetljeće još uvijek mladog stoljeća i dovesti nas do praga trećega. Obećavajuće i uzbudljivo.
Taj zanos nije potrajao. Vrlo brzo je skinula masku i pokazala nam svoje pravo lice. Masku je stavila na naša lica i učinila nas bezličnima.
Tješili su nas, oni za koje smo mislili da znaju više, kako će topliji dani donijeti spas, a nisu. U morskim valovima malo nas je ljetos uživalo, ali zato smo novi jesenji val epidemije svi osjetili na različite načine, nikoga nije mimoišao. Shvatili smo da su proljetne brojke bile tek šala mala prema onim jesenjim i zimskim.
U našoj lijepoj, napaćenoj zemlji 2020.-a je osigurala nezaborav i po katastrofalnim potresima, onom u ožujku i onom na samom svojemu kraju.
Na početku su se, poput obrambenog štita, rađale brojne crnohumorne dosjetke na račun korone, godine i nas u njoj. Kako je virus bivao agresivniji i smrtonosniji sve manje smo se smijali, a sve više obolijevali, bili u samoizolaciji, tjeskobni i uznemireni. Optuživali smo godinu koja je iznjedrila taj nesretni virus i uskratila nam mogućnost življenja koje smo smatrali normalnim i po svojoj mjeri.
Jadikovala sam i ja, i to svakodnevno, spočitavala joj puno toga što mi je oduzela ili nije donijela. Zatvorila me samu u moja četiri splitska zida, u zlatni kavez. Nabrajala sam sve što tih mjeseci nisam mogla, a htjela sam. Pa tako: nisam mogla putovati niti posjetiti djecu i unučad kada sam to željela…nisam mogla u travnju s dragim ljudima proslaviti svoj rođendan…nisam mogla održati promociju svoje nove poetske zbirke…nisam bila na proslavi prvog rođendana svoje unučice…nisam mogla otići u Novi Sad kao pobjednica natječaja za kratku priču…nisam mogla na medicinsku gimnastiku kojom donekle održavam na okupu krhke mi kosti…nisam mogla ni u kafiću s prijateljicama popiti kavu, rukovati se, zagrliti se, a „čovjek je čovjeku najveća potreba“… nisam nigdje mogla ući bez maske s kojom mi je čak i disanje postajalo naporno…Bila sam na dobrom putu da je prekrižim, označim je neproživljenom.
A onda sam nedavno u intervjuu s jednim našim psihijatrom čula kako je zapravo najlošije „prekrižiti“ tu turbulentnu, prijestupnu 2020.-u:
„Treba je prorađivati“, reče čovjek od struke.
Poslušala sam ga, pokušala biti manje emotivna, više objektivna. Teret koji je nosila tih 12 mjeseci na svojim plećima nije samo njezin grijeh i ne trebamo se samo na nju kamenjem bacati. Činjenica jest da je nismo živjeli onako kako smo navikli, ali loših godina u našim životima bilo je i prije, vjerojatno će ih biti i poslije.
Slijedom toga prestala sam misliti o onome čega nije bilo. Čak sam i svoju ovisnosti o putovanjima koja „gode nemirnoj duši“, kako je to rekao Florentino Ariza u romanu „Ljubav u doba kolere“ utišala riječima da sam time što nisam putovala uštedjela novac za primjerice tiskanje nove knjige. Razmišljajući trezveno o prošloj godini počela sam nabrajati ono dobro što mi je donijela i po čemu ću je pamtiti i dati joj zasluženo mjesto u svojemu životu. Kada sam sve osvijestila shvatila sam da se, usprkos svemu, ta ozloglašena 2020.-a itekako pobrinula da je ne preskočim, ne prekrižim i ne zaboravim.
Popis pozitivnog počela sam s onim najvažnijim – preživjela sam je i ostala zdrava, baš kao i moji najmiliji. Mnogi su oboljeli, neki izgubili bitku, među njima i meni poznati i dragi ljudi. Mirovina je redovito stizala za razliku od brojnih mlađih ljudi koji su ostajali bez posla i prihoda. Znači, nisam bila ni gladna ni žedna. Potres razornih razmjera zaobišao je grad u kojemu živim i nije mi ugrozio krov nad glavom. Ni mojima u Zagrebu nije nanio materijalnu štetu, ali panika i stres su, nažalost, bili neizbježna nus pojava takvih nekontroliranih događanja.
Manje druženja s rodbinom i prijateljima, a obilje samovanja, zasigurno nije bio moj odabir. Ali sam iz tragične situacije bez mogućnosti utjecaja i izbora izvlačila sve što se dalo, za što sam imala volje, dara i ustrajnosti. Misao vodilja optimistične osobe, kakva sam još uvijek, bila mi je kako u svakom zlu mora biti i neko dobro. I pokušala sam ga pronaći, iskopati u sebi i oko sebe.
Pa sam tako bolje upoznala kutke svojega stana za koje nisam znala niti da postoje, oslobodila ih odavna nekorištenih i nepotrebnih stvari, uvela red u kronični nered. Preuredila sam sobicu u kojoj je obitavala moja kći prije nego što je napustila obiteljsko gnijezdo. Sada imam radnu sobu u bijelom, opremljenu svim što mi je potrebno za pisanje i dnevni odmor. U njoj čačkam po svojoj nutrini. Počela sam i kruh peći i još uvijek to činim. Umijesim obli beskvasni kruščić svaki treći dan i jedem ga s užitkom, ponosna na svoje vrijedne ruke.
Znam, nije sve u kruhu, nešto je i u igrama. Pa sam se uvelike igrala riječima iz kojih se u prošloj godini izrodilo stotinjak pjesama i dvadesetak priča. Objavila sam novu poetsku zbirku „Žena svojih godina“ koja je ipak promovirana nekoliko mjeseci kasnije pod maskama. Ljeto sam provela na Braču sa svojim kćerima i unučadi, plivala, sunčala se, družila… Krajem kolovoza pohađala sam Ljetnu školu pisanja i u dvorcu Stara Sušica u Gorskom kotaru doživjela vrlo dragocjeno iskustvo. U radu s mentoricom i polaznicama Radionice poezije različitih životnih dobi svjedočila sam moćnoj ženskoj sinergiji. Tu sam napravila iskorak i počela pisati stihove bez rime što mi je do tada bilo nezamislivo. Dobar dio tih pjesama već je kod urednice. Očekujem da će u ovoj 2021.-oj biti ukoričene u novoj zbirci. Pjesme su našle i svoje puteve u tridesetak zbornika i časopisa tiskanih u Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Tijekom proljetnog zatvaranja svake subote sam sudjelovala u višesatnom Poetskom prozoru u Svijet u organizaciji Hrvatskog književnog društva Rijeka, čija sam članica, i virtualno se družila s pjesnicima iz mnogih zemalja s više kontinenata. Bila sam i gošća lokalnih televizija i Radio postaje Split.
Što se, pak, tiče priča, one su prošle godine došle na svoje i posebno usrećile svoju autoricu. Tako se „Prava žena“ popela na pobjedničko postolje na jednom međunarodnom natječaju za kratku priču. Na drugim međunarodnim natječajima u popriličnoj konkurenciji izborile su se za treće i četvrto mjesto. I to nije sve. Zahvaljujući splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića krajem godine utržila sam i lijep džeparac. Otkupivši mi nekoliko primjeraka knjige putopisne proze „Zemlja uvezene povijesti – Dnevnički zapisi iz Australije“ omogućila mi je bogat blagdanski stol.
Kad bolje razmislim o ovoj dvojbenoj godini imala sam dovoljno razloga i za zadovoljstvo pa je više neću kuditi. Neka počiva u miru ta 2020.-a s kojom je započelo neko „novo normalno“. Ja se tek nadam kako ćemo nastaviti živjeti u miru i po starom normalnom.