KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Moram priznati da u prošlosti nisam bil pristaša obilježavanja 8. Ožujka (marta) Međunarodnog dana žena. Da se razmemo: nemam niš protiv žena, koje u stvari obožavam, nego sam bil protiv Dana žena zato kaj su nas u propaloj, komunističkoj Jugi u školama uvjeravali da je to stečevina komunizma i socijalizma, da je taj dan pokazatelj jednakosti i ravnopravnosti nježnijeg spola u društvu. Budući sam rođen i odrastao u radničkoj (protukomunističkoj), tradicionalnoj katoličkoj obitelji bil sam protiv svega kaj je imalo bilo kakve veze s totalitarnim jugorežimom. Kao i u mnogim drugim prigodama i Dan žena poslužio je komunističkoj propagandnoj mašineriji da si pripiše zasluge za ono što su drugi napravili.
Možda griješim, ali ne sjećam se da su nam učitelji u školi rekli da se ideja o obilježavanju Međunarodnog dana žena prvi put pojavila početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog vrlo loših radnih uvjeta.
Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku tražeći veće plaće i bolje radne uvjete. Demonstracije je rastjerala policija. Dva mjeseca kasnije, te iste žene osnovale su sindikat i preko njega nastavile borbu za radnička prava.
Godina 1975. proglašena je Međunarodnom godinom žene a UN počele su 8. ožujak službeno obilježavati kao Dan žena.
Kao što sam već gore napisao jugokomunističke vlasti su mnogo toga što je vezano uz Dan žena jednostavno prešutjele jer im se povijest ženskih demonstracija u New Yorku nije uklapala u propagandno-ideološki rat sa slobodnim, zapadnim svijetom.
Tek odlaskom na tzv. “privremeni rad” u Njemačku, čitajući slobodni tisak, saznao sam punu istinu o borbi žena za svoja radna i svaka druga prava.
Velika većina žena u propaloj Jugi nisu znale pravu povijest međunarodnog praznika i bile su zadovoljne kaj su svake godine na radnome mjestu dobile po jedan crveni karanfil a smjele su se i-napiti!
Nakon raspada i propasti omrznute Juge, u slobodnoj Hrvatskoj, obilježavanje Dana žena potisnut je u drugi plan a neki su čak, pri samom spomenu toga datuma, doživjeli neugodnosti.
Međutim, svršetkom Domovinskog rata i daljnjom demokratizacijom naše države i društva promijenilo se mnogo toga pa i drugačije shvaćanje proslave Dana žena.
U slobodnome društvu na vidjelo je izašla prava istina o borbi za ženska prava koju su komunističke, nenarodne vlasti skrivale kao zmija noge. Stoga bum i ja, kao zagovornik ženskih prava, svojoj ženici kupil te uz obvezni kušlec poklonil pušlek svježih, črlenih ruža!
Ne znam jel je to slučajnost ili nekakva nameštaljka, ali sutra se osim obilježavanja Dana žena na svim karnevalskim veselicama spaljuje omrznuti Fašnik, Pust ili kak ga već sve ne zovu.
Nakon jučerašnje riječke međunarodne karnevalske povorke, u kojoj je sudjelovalo preko devet tisuća maškara, sutra će u Samoboru (i drugim većim i manjim gradovima) u prisustvu velikog broja maskiranih i kostimiranih gostiju, karnevalski sud osuditi “zločinca” Fašnika a presudu zalijevati dobrom samoborskom kapljicom.
U karnevalskim tjednima i danima, maškare su na svoj način slale razne poruke pa tako i one političke. Zapravo, prosvjedovale su s maskama i bez njih. A političarima maske su već odavno pale pa ih zato nema na karnevalskim veselicama. Ubrzano kuju planove kako nabaviti (da ih narod ne prepozna) nove maske i nakon izbora-nastaviti po starome. Kaj god!
Mislim da će imati velike poteškoće u potrazi za nabavkom novih maski, jer sve kaj je bilo na tržištu prodano je a na uvoz rabljenih i ofucanih narod je stavio veto.
Ima dana kad se ne dogodi ništa, a sutra na Dan žena, osim kaj buju vužgali Fašnika prosvjednici-šetači najavili su novi noćni prosvjed ulicama Zagreba. Oni su daleko više ozbiljniji i uporniji od običnih maškara. O izdržljivosti da ne govorimo.
Dok se prosječna maškara drži šanka i dobro pečenoga janjca ili odojka, prosvjednici propješače prek deset kilometara uzvikujući razne parole od kojih vladajući nemreju spati, piti ni jesti. Pa zavide maškarama na pečenju i gemištima.
Sinoć sam se zbog prosvjednika s prijateljem Ćosom skoro posvadil. Naime, prosvjednici su, došavši pred kuću jednoga uvaženog političara, počeli vikati “Pinokio, skuhaj nam kavu” pa mi nije bilo jasno da kaj prozvani ima s tim, drvenim lutkom. Kad mi je prijatel počel objašnjavati da je to vjerojatno zbog toga kaj prozvani svugdje, gdje treba i ne treba, gura svoj nos bilo mi je puno toga jasnije i priznal sam da je u takvim situacijama bolje imati manji nos.
Kad vidim kak tisuće mladih ljudi bez problema satima hoda zagrebačkim ulicama, traži i zahtijeva posla i kruha a ne samo igara što im nudi sadašnja vladajuća garnitura, žal mi je kaj imam tolko godina (i kilograma!) koje me, na neki način, sprečavaju da “šećem”i izrazim ono kaj mislim. K vragu i godine!
P S.I na kraju, poštovano uredništvo Hrvatskog Glasa Berlin …zaboravil sam napisati …svim ženama čestitam njihov dan, Međunarodni dan žena!
Srdačan pozdrav iz Zagreba!