TO SU NAŠI ZLATNI CVJETOVI

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak

Moj četvrti odlazak u Frankfurt na završnicu Zlatnoga cvita Slobodne Dalmacije. Istina, bilo još događaja  koji su se istovremeno odvijali u Berlinu i trebali moju zabilješku i potvrdu ostvarenja, no, ovaj u Frankfurtu me zove jer je već dugo unaprijed dogovoren, s moje strane dolazak i izvještavanje potvrđeno.
Tako, u subotnje rano jutro, dok grad još spava i iščekuje moguće nerede na 1. svibnja,  put aerodroma se vozim podzemnom željeznicom, popunjenom dijelom mladićima što se pripiti tek vraćaju s noćnih zabava i traže put doma. Dan je odmora, subota i praznik rada. Pa eto, i ja, tako gledajući, radim na ovaj dan.
Veselim se dolasku u Frankfurt. Zlatni cvit i meni je prirastao srcu. Za trajanja natjecanja i glasanja čitatelja, upoznajući i predstavljajući nominirane kandidate iz Berlina, i ja obavezno proširim vidike, obogatim se i njihovim iskustvima, upoznam još bolje prvu i drugu generaciju naših iseljenika. Njihovu muku, borbu, život, rad. Na toj spoznaji stalno treba raditi. Ne samo forme radi, već da iz sadržaja tih spoznaja izvučemo neke pouke. U tome vidim vrijednost ovakvih  akcija.
Primjetio to i gradonačelnik Grosskrotzenburga gdje je završnica održana. Veli: „informiranjem o događajima u domovini i ovdje, radite jedan važan dio integracije“. Primjetim, nominirani kandidati sve su mlađi i mlađi. Mladi su sportisti u nominiranim klubovima, broj restorana se, istina,  smanjio ali  vlasnici se pomladili, u poduzetništvo ušle nove generacije, bave se intenzivno i informatikom, medijima, novim svjetovima. Situacija prilično drukčija nego koju godinu prije.
Fra Nediljko Brečić primio nagradu za Misiju godine. Pa primajući Zlatni cvit i čestitke organizatora, izrekao par važnih rečenica: -Kad sam na početku službe došao kao svećenik u Ludwigsburg na vjeronauku  je tada bio jedan dječak. Danas je to organizator ovoga svega…Kad tako naši mladi izrastu u pametne, vrijedne i uspješne  ljude, to mi je najveća nagrada! Pametno je zborio fra Nediljko. Uočio vrijednost rada i očitovanje rezultata  naših Misija. Sad dolazi, u mladoj generaciji, na naplatu trud ulagan u svako dijete. Ili, po onoj narodnoj, što smo posijali, sad žanjemo.
Prije gala večeri na kojoj su u ruke ovogodišnjih laureata predani Zlatni cvitovi, nazočim sastanku na kojemu se osniva Klub gospodarstvenika iseljeništva. Po završenom skupu kratko susrećem inicijatora  ove ideje, poduzetnika Branimira Petranovića iz Švicarske. Pa nakon par rečenica neobavezna razgovora, gospodin Petranović priupita, da li sam pročitala njegovu knjigu. Na moj niječan odgovor, daruje mi Crne anđele.
Tako je kod mene uvijek s knjigama…čitam brzo…prebrzo. Na polovini sadržaja bijah već u avionu iz Frankfurta za Berlin. Istinita, autobiografska priča o siromašnom, tvrdom, gorkom djetinjstvu, grčevitom odrastanju, borbi, borbi…Nemoguće je da priča ne dotakne. Život je svakako borba. Osjetih to i sama na vlastitoj koži. Ili, kako bi to rekao uspješni berlinski poduzetnik Mato Čujić, „ bez sreće se ne treba roditi“. Ima tu nešto. Treba imati i toga u životu. Svi ostali usponi povezani su s velikom borbom, trudom, radom, upornošću, hvatanjem u koštac objema rukama, mukom.
Šta sam se takvih priča u ovo bavljenja novinarstvom u  iseljeništvu, naslušala. I sve zaslužile duboko poštovanje. I ona Franka  Cetinića kojega upoznah u Frankfurtu. S Korčule kao osamnaestogodišnjak stigao do daleke Australije. Nedavno joj se „vratio“ , donio znanje i kapital, osnovao interkontinentalnu firmu koja spaja  Australiju, Englesku i rodnu Korčulu. Raznih iseljeničkih priča i puteva. Sve sasvim sigurno nemaju isti, uspješan, sretan završetak. U neke je uloženo više truda, iz nekih je stvoreno više plodova, od nekih će još generacije uzimati kvalitetno sjemenje.
– Drago mi je da sam ovdje, da je Slobodna Dalmacija uložila puno energije, znanja i vremena da ukaže na kvalitetu iseljene Hrvatske jer ti ljudi svojim radom na veliki način promoviraju Hrvatsku i svojim radom direktno ili indirektno nova iskustva i znanja, prenose u domovinu.
To prepoznavanje njihove vrijednosti za Hrvatsku je nešto na šta Slobodna može biti ponosna. Vidimo da su to većinom mladi, školovani ljudi, Hrvatska mora te ljude prepoznati kao svoju vrijednost iz koje će crpiti iskustvo. Znam i iz svog iskustva, jer imam mladi tim suradnika, da što više radite s mladim ljudima to vas oni više ispunjavaju svojom energijom, rekao je u Frankfurtu i dr. Đikić, poznati znanstvenik,  izabran za Osobu godine.
I u pravu je! Mladi ljudi, djeca prve iseljeničke generacije,  koji se sve više pojavljuju u poslovnom svijetu u Europi, osnov je oko kojega svi aspekti hrvatskog lobiranja i promicanja u domovini i vani, trebaju sklopiti ruke. Da ih ne izgubimo, da im put olakšamo.
Srećom, njihovo vrijeme je drukčije nego li ono tvrdo, njihovih roditelja, drukčije nego vrijeme „crnih anđela“.  Život je postao lakši, imaju roditeljsku potporu, znanje jezika, potvrde visokoobrazovnih institucija, osjećaj pripadnosti u više svjetova, slobodu misli i ponašanja. Svugdje im, stalno i na sve načine treba davati potporu. I akcija Slobodne na dobrom je tragu, okrenuta  integraciji i mladima. To su naši  Zlatni cvitovi!