Nakon duge bolesti preminuo poznati književnik, akademik i bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika, Nedjeljko Fabrio
Neka nam sjećanje na umjetnika ostane za inspiraciju!
tekst: Ivica Košak
Redakcija časopisa Riječ, HKZ-Wiesbaden
Nedjeljko Fabrio rođen je u Splitu 14. studenoga 1937. godine, a u Rijeci se školovao, završivši Prvu riječku hrvatsku gimnaziju. Potom je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio jugoslavistiku i talijanski jezik i književnost.
Fabrio je bio istaknuti književnik čija su najpoznatija djela romani Vježbanje života, Berenikina kosa i Smrt Vronskog. Po romanu Vježbanje života, koji prati riječke povijesne mijene i egzodus talijanskog stanovništva, u HNK Ivana pl. Zajca napravljena je hit predstava u dramatizaciji pokojnog Darka Gašparovića koja je doživjela više od 80 izvedbi na riječkim kazališnim daskama.
Predavao je u Narodnom sveučilištu u Rijeci, bio je dramaturg u HNK Ivana pl. Zajca, urednik u Dramskom programu Televizije Zagreb i Radija Zagreb te profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.
U svojim se književnim djelima bavio poglavito riječkim povijesnim temama, a pisao je i pjesme, novele te drame. hrvatsko-talijanskim odnosima bavio se i u svojem književnopovijesnom, književno kritičkom i prevoditeljskom radu. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopredsjednik Matice hrvatske te predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Dobitnik je i prestižne Herderove nagrade za književnost, 2002. godine. Nagrada je bila uručena 3. svibnja 2002. godine na sveučilištu u Beču. Znalci i kritičari hrvatske književnosti ubrajaju Nedjeljka Fabria. koji je dobitnik i nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2002. godinu, u birani krug hrvatskih književnih suvremenika. Fabrio je sveobuhvatni pisac, zastupljen na svim književnim poljima, pa radi i kao kritičar i publicist. Prestižna Herderova nagrada je priznanje koje jamči primjerenu književnu recepciju i čitalački horizont.[1]
Njegov rad često su pratile različite kontroverze, primjerice, prvi roman o ratu u Hrvatskoj iz početka devesestih, Smrt Vronskog. a koji je dijelu čitalačke publike proglašen kapitalnim djelom. Taj hrvatski novo povijesni roman je spoj postmoderne i novohistorizma.
Novopovijesni se hrvatski roman služi mogućnostima postmoderne unoseći u romane historiografske tekstove. Za Fabrija povijest nije magistra vitae. Glavne uloge ne zaposjedaju mitski heroji nego „mali” pojedinci. Oni su moralna i zdravorazumska priča koja u nerazumnom ratu stradava.
Za Fabrija je povijest jalovost, ludilo i smrt, a njezine se greške iznova ponavljaju. Stoga, kako je sam rekao, njegovi romani nisu povijesni već romani o povijesti. Želeći prikazati destrukciju povijesti, Fabrio je iskoristio jedan od najtežih trenutaka hrvatske povijesti za svoj roman – Bitku za Vukovar. Međutim, želeći postići subjektivni odmak, on u priču uvodi Tolstojeva junaka iz Ane Karenjine – Vronskoga koji će svoju životnu priču završiti slijetanjem u mine. Smrt Vronskoga vjerodostojno iznosi činjenice iz Vukovarske bitke (napad u Borovu Selu, prizori mučenja, svakodnevica očajnih Vukovarčana, naznake pada Vukovara i pokolja na Ovčari) čime se može analizirati povijesna razina u romanu.
Roman je i antiutopizam jugoslavenstva koji je uništen smrću Vronskoga, a kojega su vjerno pratili slavenski bogovi, alegorija smrti koja jedina pobjeđuje u ratu. Vronski je svaki onaj mali čovjek koji je ostao pogođen i trajno ranjen jednom ludilom rata koju je alegorijski označio cjelokupni slavenski panteon bogova podzemlja i rata koji kose sve pred sobom, obavijaju svijet u maglu i koji su jedini stvarni pobjednici rata.
Smrt Vronskog svjedok je jednog bolnog vremena hrvatske povijesti koje je potkrijepilo Fabrijevu tezu da je povijest ništa doli jalovost, ludilo i smrt. Ona na egzistencijalnoj razini pogađa i jednu i drugu stranu dovodeći pojedinca do očaja i osjećaja krivnje, do nemoći, ludila i bunila.
Ali, Fabrio je napisao taj roman tako da on rađa i novu nadu i koji pokušava svijestiti nas, male čitatelje i male šahovske figure kojom upravlja povijesno ludilo, jer svi smo mi u svojoj srži, ipak humana bića, civilizirana bića koja mogu postići harmoniju s okolinom, ako dopustimo da se raširi svjetlo mladog sunca koje nam je Vronski svojom smrću poklonio. [2]
Neka nam sjećanje na umjetnika ostane za inspiraciju!
[1] Ivica Košak: U ozračju hrvatske pisane kulture, Hrvatska knjiga na sajmu u Frankfurtu 2002. Riječ broj 32, HKZ-Wiesbaden 2002.
[2] Nedjeljko Fabrio, Smrt Vronskog, Mladost, Zagreb, 1994.
.