piše: Marija Juračić
Kaže mi moja baba da pazim što izvan kuće govorim, jer opet stigoše ona vremena kada je bolje svašta pojesti nego svašta govoriti.
Ne sviđaju mi se njene riječi jer ja ne želim svašta jesti, a neka njena jela su mi zaista bljak. Tko voli jesti prokulice? Ili leću? Bljaaak! Bljak na kvadrat.
No, nekako mi se čini da baba ne misli na jelo jer odmah dodaje da bi naš narod svaki diktator rado poželio. Dobronamjerni smo i beskrajno strpljivi. Čak smo tijekom vremena razvili poslovice koje to dokazuju, kao – šutnja je zlato, ne laje pas zbog sela, šutnja izbjegava nevolje… Malo me čude njene riječi jer ona rijetko koga hvali, a sad, odjednom, hvali cijeli naš narod. Veli, neka se samo sjetim kolika smo stoljeća živjeli pod tuđinskom vlašću i kako smo živjeli, a sada o toj povijesti učimo kao o dnevnoj politici iz starih vremena.
Baba zaboravlja da se ja svega toga ne mogu sjetiti jer imam samo 14 godina, ali mi se sviđa kako je uz povijest povezala riječ politika, za koju znam da ne znači ništa dobro. Povijest mi je uz matematiku isto bljak od kada mi je profa zapucala komad, jer nisam znala neke nagodbe koje smo u povijesti stoljećima činili. Kaže baba da bi povijest trebala biti učiteljica života, ali meni je ta učiteljica dosadna i čim ispravim ocjenu… adio Mare.
Moja mama kaže da baba ponekad loše utječe na mene i da pas s maslom ne bi pojeo ono što moja baba ponekad govori. Ne znam zašto bi neki pas pojeo riječi moje babe i još s maslom. Mama se ponekad stvarno ne zna jasno izražavati. Zato ću ja slušati savjete moje babe o šutnji pa samo vama prenosim njezine riječi. Neka to ostane među nama.
Jako pametna baba, zna ona šta govori ali k vragu, nekad ne možeš ni šutjeti a džabe i nešto reći. Jadan smo mi narod.