U sjećanje na Mariju Kukić, lektoricu Hrvatskog glasa Berlin koja nas je napustila prije godinu dana. Hvala Ti, Marija, na lektoriranju, na pažnji prema Glasu a još više na rijetko viđenom, dragocjenom prijateljstvu kojemu nema ovozemaljskog kraja.
Iz naše arhive/ objavljeno 16.08. 2018.
piše: Stjepan Poljaković
Postoje obećanja dana u šali za koja se nadate da ih nećete skoro ili nikada ispuniti.
Jedno od takvih obećanja dadoh našoj i mojoj Mariji ( Kukić, pokojnoj, lektorici Glasa, op.u.)
Kada se onomad u zadnjem razgovoru našalila da ide snimit glavu „da vide ima li što u njoj“ odgovorih da preuzimam na sebe oproštajni govor od kojeg će se i umjetno cvijeće suzom orositi.
Iako mi je bilo sumnjivo što je relativno brzo stigla na snimanja koja se čekaju do u drugo koljeno, nadao sam se da nije toliko ozbiljno.
Vijest o njenom odlasku zatekla me daleko od doma i kompjutera, iskoristih vrijeme da pokušam sažeti tijek i bit našega druženja.
Upoznali smo u jednom stupničkom dv
orištu odmah kraj Emilovog panja.
Prepoznao sam učiteljicu u mirovini i prije nego što sam čuo da je to i bila. Prosvjetari imaju gard ili nastup kojeg i u mirovini podsvjesno zauzimaju.
U vremenu kada malo tko podnosi kritike izložiti se pronicljivom pogledu bivše učiteljice nije nešto za što se mnogi odlučuju.
Još k tome dati joj u ruke i pod „škarice“ vaše misli, tekstove… Meni je to bio izazov, davno naučih da u društvu mudrih i dobrih ljudi možeš biti samo mudriji i bolji.
Marija je imala tu mudrost i dozu dobrote, bez celofana i patetike, bez filozofiranja i nadmenog prenemaganja, na postavljeno pitanje davala je jasan odgovor.
Bila je osoba na čije se mišljenje moglo osloniti. Bila je prijatelj čije vas je prisustvo poticalo da budete još plemenitiji, još iskreniji i još bolji.
Divio sam se njenoj jednostavnosti i umijeću da bit određene teme sažme u nekoliko riječi.
Zajedno smo se radovali našim pričama, ohrabrivali se međusobno i promišljali što i kako dalje?
Njen odlazak gubitak je i izazov; jedan štap, jedan kompas manje, a opet … izazov da u njeno, Emilovo i Željkovo ime nastavimo širiti „Glas“.
Ovo nije oproštaj, ovo je samo privremeni prekid jednog druženja.
Vjerujem, nastavak slijedi, jednom, tamo negdje kraj nekog drugog panja, u društvu dragih nam ljudi.