piše: Stjepan Poljaković
U svojim tekstovima često spominjem izazove, rijetko ih opisujem do kraja. Od svega mi je važnije kako i da li uopće prihvaćamo izazove? Zašto ne i zašto da? U kojem duhu, raspoloženju i pod kojim okolnostima?
Izazovi su neizbježan dio života. Kada je nešto neizbježno, mudro je razmisliti kako se s time nositi? Što nam valja poduzeti da izazove dočekamo spremni i motivirani se njima suočimo?
„Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ 2 Timoteju 1.7.
Da bi mogli ljubiti druge, moramo najprije ljubiti sebe. Ako volite sebe, lišit ćete se svega tereta koji vam oduzima snagu. Da bi se lišili toga tereta, treba nam doza razboritosti, mudrosti.
Čitao sam da su se za berbu pamuka onomad koristile vreće koje bi se pri berbi razvlačile, rastezale i bivale sve duže i teže.
Usporedimo li svoj život s plantažom pamuka, proživljena i preživljena iskustva kao berbu pamuka, što bi bile vreće? Što smo nakupili u vrećama i kako se s time nosimo?
Naša glava je naša vreća, naš um je neselektivni sakupljač iskustava i sjećanja, (ne)opravdanih osjećaja krivnje. Hodamo savijene kičme, duh a često i želudac, zgrčeni su nam od straha i brige.
Što smo stariji vučemo za sobom i na sebi, balast koji nas ograničava u kretanju, iscrpljuje nas i često deprimira.
Zahvaljujem Bogu, što mi je dao mogućnost pripremiti se za sve veće izazove.
Na vrijeme me je upozorio da je za moje dobro naučiti pretresati vreću svog života i iz nje izdvajati nepotrebno. Pojmovi riješiti se, izbaciti, „otkačiti“, grubi su. Zato izdvajamo.
Istu ili sličnu spoznaju Bog nudi svakome od nas.
Kad kažem “sličnu”, imam na umu da će vam Bog tu poruku poslati na jeziku i na način koji razumijete, u vrijeme kada vam ona bude potrebna.
Božja je volja da živite rasterećeni, da vam život bude ispunjen ljubavlju, mudrošću i snagom.
Višak tjelesne mase opterećuje naše zglobove i kičmu, višak sjećanja, diskusija, na žalost nekada i ljudi, opterećuju naš život.
Svi primjećujemo da je ritam života ubrzan i sve češće se sudaramo s izazovima, slikovito rečeno, preskakanjem iz rova u rov. Za naše je dobro na leđima ne nositi suvišan teret, biti lakši, gipkiji i spretniji u svemu što nas čeka.
Za kraj, jedno čisto kondicijsko pitanje. Koliko je lakše služiti, živjeti, raditi bez grča i suvišnog tereta i što mogu i trebam učiniti da i meni bude tako?