tekst: Stjepan Poljaković
Uvjeren sam da je najopasnija laž ona pomiješana s istinom. Sjetih se toga potaknut nemilim događajem pa odlučih progovoriti.
Danas dižem svoj glas zbog nepravde.
Čovjek o kojem pišem nije mi prijatelj, poznanik je, netko koga sam sretao u raznim prigodama. Nepravda njemu nanesena natjerala me da promišljam o vjeri, ljudima i karakteru.
Naš Župnik Jozo je oklevetan za jedan nadasve gnusan i osude vrijedan čin. Dok sam promišljao o svojoj reakciji reagirali su drugi župljani, imenom i prezimenom rekli ono što svi koji župnika znaju. vjeruju – nije kriv, žrtva je jedne konstrukcije.
Apostol Pavao u drugoj poslanici Timoteju u 3 glavi opisuje karakter ljudi pred drugi Kristov dolazak. Jedan stih osobno smatram vrlo bitnim a upozorenje sudbonosno važnim:
„Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni!“. (2.tim.3.5).
Od raja na ovamo, sjetimo se samo vremena Kristovog rada na zemlji, postoje ljudi koje Božju volju, Božji red, žele podrediti sebi.
Nekom neutralnom ili neupućenom promatraču, sve izgleda super. Blještavilo hramova, raskoš odora, sjaj svijeća, mnoštvo u transu, padanje u nesvijest od siline emocija.
Pitanje svih pitanja je čemu ili kome sve to služi i treba? Biblija je puna opomena da bogoslužja, rituali, liturgije nemaju svrhu, dapače kontraproduktivni su ako u njima nema Boga i Božjeg Duha, reda i smisla.
Naš je župnik dio jedne družbe u kojoj kaljenje, filtriranje, dozrijevanje do ređenja traje duže nego u nekim drugim redovima. Onaj tko se usudio dirnuti u njegovu čast nema blagog pojma kroz koje kušnje prolazi netko tko se sprema biti misionar u njemu nepoznatom dijelu svijeta. Biti svećenik bilo koje crkve, bilo kojeg reda u današnja vremena je vrlo teško i teže nego ikad do sada.
Naraštaj u kojem živimo je strahovito egocentričan. Kada egocentrični ljudi dođu u crkvu tražiti uslišenje molitvi dobiju ih u dobrom dijelu jer Bog kao svaki Otac nastoji uslišiti molitvu djece ma kakva bila. Ali da bi uslišenje molitve ostalo blagoslov potrebno je poštivati određena pravila, potrebno je prihvatiti istinu u punini i biti radno a ne radioaktivan dio zajednice.
Naš je župnik postao smetnja onima koji u crkvi ne traže Boga u njegovoj punini nego svoju viziju vjere. Dajem si za pravo reći kako prepoznajem propovijedi sa i bez duha, ljude koji Bogu služe neposredno, u svjetlu svoje vjere i ljude koji od Boga i crkve traže spektakl i ispunjenje želja.
U ono malo susreta i razgovora stekoh dojam da je on netko tko Bogu i ljudima žele služiti od srca, netko iz čije pojave izvire Duh iskrenosti, topline i jednostavne ljudskosti.
Postoje oni kojima nije strano zazivanje duha a da pri tome ne poštuju riječ koju je taj Duh zapečatio. To su oni za koje je Apostol Pavao rekao da imaju obličje pobožnosti ali ne i silu i oni su radioaktivni dio svake crkve.
Oni kojima je stalo do Boga i bližnjeg traže u bližnjem ono najbolje a od Boga vodstvo i mudrost i ako se okolnosti ili ljudi promjene.
U svim Kršćanskim crkvama nerijetko se događa da „Veliki crkvenjaci“ naprave nepopravljivu štetu samo zato što izvor njihove vjere nije Božja riječ nego njihovo uvjerenje.
Na sahrani jednog župljanina naš župnik Jozo je pričao kako mu je dotični na glavu stavio šokački šešir, ogrnuo ga njegovom rekljom i rekao mu: „Pjevaj Jozo!“
Budući da s nama dijeli podneblje već dvanaestak godina i u vjeri da se zarazio virusom inata šokačkoga, mogu mu poručiti isto što i pokojni župljanin:
“Pjevaj Jozo, svim nevoljama unatoč!“