Iz naše arhive/ objavljeno 08.03.2011.
Hodali smo sasvim uz prugu, Martin i ja. Brat i sestra, ogrnuti muškim kaputom koji se vukao po podu. On je imao deset godina, ja osam. Krenuli smo do močvare, tog jutra, ususret kreketanju. Kakva gomila krasnih žaba!
Podalje je bio sajam. Sve je bilo u blatu. Kiša je padala sedam dana, a mi smo sjedili zatvoreni u sobi. Onda smo bili pušteni, kiša je prestala, i brat je dobio ključ oko vrata. Ključ mu je udarao u prsnu kost. Lijepo se čulo, tam, tam, tam. Martin je uzeo muški kaput s vješalice, bez podstave. Vrlo sirotinjski, mirisao je na amonijak. Imao je dvije rupe u blizini srca, na lijevoj strani.
Zamišljali smo da je u njemu netko ubijen. Ja sam navukla desni rukav, brat lijevi. Malo smo se sudarali dok smo silazili s četvrtog kata. Martin je zaključao vrata i onda stisnuo kvaku. On je odmah provjeravao ono što bi učinio. Ja nisam. Zato sam se obvezno dva puta penjala natrag provjeriti je li sve zatvoreno. Čim bih sišla ugledala bih zažarenu peglu kako pada sa stola i kuću koja gori. I tako mi je uvijek trebalo puno vremena dok izađem van.
Stalno se nešto događalo kad bih sišla. Ili je voda bila otvorena i curila, ili je suđe gorjelo na štednjaku, ili su prozori bili otvoreni dok je puhao vjetar. Jedva sam čekala da se Martin vrati iz bolnice. Imao je upalu pluća, pa ga je gospođa odvela u bolnicu.
Gospođa je bila neka žena tankih nogu i duboka glasa. Imala je podočnjake i dvije suknje koje je stalno nosila. Ja sam ih glačala. Nisam još mogla u školu, pa sam radila po kući, koliko sam znala. Martinu sam ispekla odreske kada je došao. Sjećam se, stala sam na drvenu stoličicu i kuhala. Bila sam niska. Svi su mislili da imam pet godina. Zato sam navlačila Martina dok smo hodali prugom, saginjao se da bismo oboje bili ogrnuti.
Obično sam hodajući grickala svoje sasvim male nokte. Taj dan je bio hladan, i iako je kiša prestala, nebo je ostalo sivo. Martin je šmrcao i pljuvao. Strašno me je to smetalo. Zapamtila sam da samo siledžije pljuju. Njima je uvijek neki otrov u ustima, pa zato.
Bojala sam se da i Martin nema neko zlo u grlu, koje će narasti. On se ljutio što grizem nokte. Držao me za jednu ruku, ali ja sam grizla drugu. Oko nas su kreketale žabe. Rekao je da je u bolnici uvijek toplo i hladno i je li to razumijem. Potvrdila sam, meni je uvijek bilo vruće i ledeno dok smo bili zajedno. Dobro sam poznavala taj osjećaj.
Zgrada u kojoj smo stanovali bila je smeđe obojena. Imala je šest ulaza i nalazila se tik uz cestu. Kraj nje su bile još četiri slične zgrade i sve to zajedno zvalo se Naselje. Uokolo je rasla trava, a podalje su se prostirale močvare sa žabama.
Kraj močvara, bila su neka mala sela. Na jednoj velikoj, koliko toliko suhoj livadi održavao se sajam. Preko ceste bio je grad. Ne baš jako blizu. Trebalo je prijeći rijeku da bi se stiglo u grad. Gospođa je putovala plavim autobusom. Kad bih se probudila, gledala sam je kroz prozor kako čeka autobus. Iako je bila daleko vidjela sam podočnjake na njezinom licu. J
oš nije bio dan, još nije prošla noć, to je bilo pravo vrijeme za odlazak. Ostavila bi mi ceduljicu na vratima, operi mi žuti šos, molim te. Martin mi je čitao ceduljice. Ona je imala samo crvenu i žutu suknju, ali u njenim porukama je izgledalo kao da ih ima više.
Izašli smo iz Naselja i hodali uz prugu jer je to bio najkraći put za sajam. Prošli smo kraj jedinog nebodera od šesnaest katova. Još nije bio sagrađen i Martin je rekao kako mora ukrasti ili posuditi bicikl. Pozvao me da se penjemo gore, ali ja sam se bojala, iako nije bilo čuvara ni radnika. U stvari, izgledao je napušten. Martin je odlučio baciti se sa zadnjeg kata sjedeći na biciklu.
Mislio je da će pasti na granje male žalosne vrbe koju nisu posjekli. Rekao je da je to predivna slika – on kako leti na biciklu kroz zrak – i da bi trebali posuditi i foto-aparat. Želio je da ga fotografiram. On će mi sve namjestiti i metražu staviti na beskonačno. Samo trebamo sačekati jedan sunčan dan. Jer onda se bolje vidi. Ne smije promašiti žalosnu vrbu. Ja sam grickala nokte i kimala glavom, i jedva čekala čuti kreketanje.
Hodali smo u istom kaputu, a Martin je stalno pljuvao. Svakih deset metara. Kada bi vlakovi prolazili mi bismo se odmicali od pruge i mahali. Putnici su stajali kraj prozora, još malo i ući će u grad, i njihova lica su bila znatiželjna i blaga. I oni su nama mahali. Jedan čovjek nam je čak bacio bombone koje smo onda tražili u mokroj travi.
Dok ih je jeo Martin nije pljuvao. Molila sam ga da to više nikada ne čini, a on mi je odgovorio da mu je gorko u ustima. Zrak je bio vlažan, i kaput je otežao, i požalili smo što smo ga uopće uzeli. Ali smo ga trpjeli, jer smo ga morali vratiti na vješalicu. Možda je njegov vlasnik ipak bio živ? Možda su te dvije rupe na lijevoj strani samo otvori za oči nekog psa kojeg je skrivao pod pazuhom?
Onda smo došli na sajmište. Martin me vukao po blatu, do konja. Više su to bile rage, nego konji, ali brat je bio zadovoljan i gladio ih je. Rekao je da će kupiti ili ukrasti konja i skočiti s nebodera jer je to puno efektnije. Svi iz Naselja će ga vidjeti. A kada siđe s male vrbe, odjahat će do učiteljice. Svi će pljeskati. I ja ću jahati. Otići ćemo na stanicu i čekati gospođu, a onda ću ja skuhati svečanu večeru. Rekao je kako to mora jednom ostvariti, kao i ono o lijeku od kojeg ću porasti, što mi je već prije obećao.
Nije bilo mnogo ljudi na sajmu. Toliko je vlažilo i sve je izgledalo gnjilo, vodeno i nestvarno. Seljaci su u džepovima imali male bočice s rakijom, i s njihovih smiješnih šešira cijedila se voda. Izgledalo je da je počela jesen, ali još uvijek je trajalo ljeto i žabe su kreketale. Mirisalo je na kobasice i na prolivenu pivu.
Pjevačica je imala haljinu s volanima i pjevala je mašući rukama i vrteći kukovima. Mjestimično, bila je mokra. Martin je gladio konje, a onda se okrenuo i rekao mi da se nada kako mi kaput neće biti pretežak. Izvadio je svoju mršavu ruku iz lijevog rukava, i otišao, pokušavajući trčati u cipelama oblijepljenima s blatom. Gledala sam ga kako se igra i pljuje. Plašio je male praščiće i dražio koze. Razgovarao se s Ciganima koji su imali veliki vrtuljak.
Ja sam stajala, skoro nepomična, a kaput mi je pritiskao ramena. Stalno sam mislila na žabe i njihova vodena tijela koja se polako smanjuju. Tako su i djeca u trbusima, prvo sasvim prozirna, sastavljena od kapljica, i tek kasnije im izrastu kosti i koža.
Gospođa je čitala ljubavnu priču, bio je nacrtan muškarac i žena, a na idućoj strani vidjela se fotografija providnog djeteta. Gle, to je čovjek, rekao je Martin. Ne, to je žaba, odgovorila sam, a onda mi je on sve objasnio. Gledala sam gospođu, u žutoj suknji podignutoj uz bedra, koja je ubrzo zaspala, i njene plave, neizbrisive i tužne podočnjake.
Martin se dogovorio s Ciganima da ga provozaju vrtuljkom, to je bio pravi starinski vrtuljak – sjedalice na dugom željeznom užetu. Kada bi se pokrenuo, svirala je uvijek jedna te ista melodija. Neki su Cigani imali zlatne zube i igrali se s kuglicama i kutijicama.
Nije bilo djece na sajmu, dan je bio ružan, i ispod kaputa moje je tijelo već bilo sasvim meko i smežurano od vlage. Martin je sjeo u vrtuljak, ali mene nije pozvao, pustio je da ga čekam. Ja se nisam ni micala jer se donji dio kaputa sav izmiješao sa zemljom i postao vrlo, vrlo težak. Trebala sam ga skinuti da bih bila slobodna, ali to mi se nije dalo.
Kada sam začula melodiju, podigla sam oči prema nebu i vidjela Martina kako leti u zraku, a žabe su kreketale i vlak je prošao u daljini. Njegova kosa lepršala je kao mokra svila na vjetru, a košulja mu se napuhnula.
Onda je ustao i primio se za željezno uže, a cigani su počeli vikati na jeziku koji nisam razumjela, i pjevačica je spustila ruke, a harmonikaš je ukočio prste, seljaci su okrenuli glave i voda s njihovih šešira počela je curiti.
– Gledaj! – viknuo je Martin i odskočio prije nego što je melodija utihnula, i ja sam vidjela kako dugo, dugo pada na zemlju. Ključ je nestao u blatu, a onda je Martin padao i padao, a ljudi su vrištali i žabe kreketale. Udario je glavom o jedan bijeli kamen, jedini na toj izrovanoj, mokroj livadi, i okrenuo se: vidjela sam njegovo nasmiješeno, blijedo lice, zaprljano zemljom i poprskano krvlju. Učinilo mi se da vidim i suze, ali ne, to nisu bile suze, ljudi su ga polako okruživali i ja sam povukla rukav ispruživši dlan koji se ubrzo napunio vodom. Opet je počela padati kiša; stajala sam u tuđem kaputu, nisam imala brata i lijeva strana bila je prazna: odjednom sam bila sasvim sigurna da nikada, baš nikada više neću porasti.
Slušala sam kreketanje žaba i čula pisak lokomotive u daljini, a kiša je padala uporno, dosadno, kao da će trajati zauvijek.