tekst i foto: Ivanka Cvitan
U velikom svijetu možda postoje urote.
Možda je kriza tek iluzija koju stvara Svjetska banka ne bi li novoštampanim novcem došla do velikih kamata.
Možda se rušenjem granica u EU Rumunjska izjednačava s Francuskom.
Možda velike sile ne treniraju strogoću na istoku.
Možda postoji pobratimstvo lica u Svemiru.
U našem malenom svijetu nema možda.
Sve znamo.
Znamo da su poduzetnici veliki domoljubi, nekad i u više država.
Znamo što se radilo dok su se branila vlastita dvorišta i znamo što se radi dok se prodaju tuđa dvorišta; koja je tržišna cijena firme pred bankrotom; kakvo meso jedemo; koliku mirovinu i za koliko vremena rada imaju glasači, koliku izabrani, i hoćemo li je uopće sutra imati mi.
Znamo da djeca nezaposlenih imaju najnovije modele mobitela; da otoci zimi miruju; da se mnoga polja ne obrađuju; da socijalne pomoći dobro dođu za švercani marlboro; da je društveni kapital postao moj, a moji dugovi društveni.
Rijeke teku nizvodno. Ako gornji tok nabuja, a voda je netlačiva, predvidivo je bujanje donjeg toka.
Rijeke u prirodi i u društvu.
U prirodi: nitko nije otok i potrebno je zajedničko djelovanje za zajedničko dobro.
U društvu: kad je prvi radnik ostao bez posla, trebalo se sjetiti da se sudbine znaju ponoviti.
U našem malenom svijetu možda nema urota.
Ali svakako nema ni organiziranog djelovanja.
Mada sam svjesna važnosti odluke, sve češće mislim da mogućnost izbora neukom puku stvara konfuziju.
Recimo, kod mene uvijek dilema bajami-orah. Mogu birati između kineskog bajama 104,99 i rumunjskog oraha 69,99.
Uz domaći kojeg ne vidim jer je u tajnoj ponudi pod stolom kao da se radi o zabranjenom voću.
Ili kapula. Crveni luk.
Radnim danom u najbližem supermarketu dvojim između okrugle kineske koja klizi ispod noža i takozvane domaće plosnate koja se nekim čudnim križanjem pretvorila u škrobnu smjesu čudnog okusa.
Nekad subotom stignem do one bakice iz Lećevice pa kupim za istu cijenu upola manju količinu. Ajde, barem još postoji normalna kapula.
Kaže (jedna od onih mudrih glava koje se pita) da će plaće rasti.
Kad se pokrene proizvodnja.
Kad se smanji broj zaposlenih.
Radim u jednoj djelomično proizvodnoj firmi. I da nemam što imam (a to je jedan ali vrijedan kredit) – dala bih otkaz.
Da nas je manje zaposlenih. I da plaće mogu rasti.
Da živim po svom. Da imam dan, pogotovo ujutro.
I da zasadim smokve.
Puno smokava.
I da ih sušim, radim smokvenjake s domaćim bajamima i orasima, hibove i slične delicije.
Pa da ih uvaljujem pretilim Amerima koji pate od opstipacije.
Pa da svi kažu kako živim u bogatoj zemlji bez zatvora.