Adolf Polegubić, zbirke pjesama – „Vršak osmijeha“, „Snatrenja“, „Poput Giottova kruga“ i „Ogrlica od kamena“, Naklada Bošković, Split 2018.
„Vršak osmijeha“, „Snatrenja“, „Poput Giottova kruga“ i „Ogrlica od kamena“, četiri su nove
zbirke pjesama pjesnika, teologa i novinara dr. Adolfa Polegubića, glavnog urednika „Žive zajednice“, člana Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, ovih dana objavljene u izdanju Naklade Bošković iz Splita.
Tako sa svoje nove čeriri zbirke pjesama dr. Polegubić uspješno zaokružuje svoj opus od ukupno dvadeset knjiga iz područja književnosti (poezija), pastoralne teologije, duhovnosti, novinarstva i humora.
Predgovor u sve četiri zbirke napisala je književica i kritičarka Ružica Cindori, tajnica Društva hrvatskih književnika.
Adolf Polegubić podastire nam novu zbirku pjesama naslovljenu „Vršak osmijeha“. Iako je 2015. godine rezimirao svoj dotadašnji pjesnički opus knjigom izabranih pjesama „Povratak“, objavljenom u Zagrebu u „Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika“, Adolf Polegubić nije stavio točku na svoje pjesničko stvaralaštvo, već u međuvremenu piše nove pjesme. Zbirka „Vršak osmijeha“ komponirana je od četiri pjesnička ciklusa: „U odsjaju“, „Strah od konačnosti“, „U snazi mladosti“ i „U beskraju“.
Ova četiri ciklusa uglavnom se podudaraju s tematskim krugovima njegova pjesništva, koji obuhvaćaju ljubav, domotužje / domoljublje i religioznost. Ove tematske okosnice trajno su prisutne u Polegubićevu opusu i svjedoče o kontinuitetu njegova stvaralaštva.
Elementarni i duboki osjećaji u Polegubića su iskazani jednostavnim, gotovo škrtim stilskim sredstvima koja snagu pronalaze u pojedinačnim, ključnim riječima, a te su riječi prisutne u mnogim pjesmama i prerastaju u moćno stilsko sredstvo koje doprinosi homogenosti zbirke.
Polegubić, iako duboko emotivan, pjesnik je discipline, pjesnik koji pjesmu oblikuje mislima i srcem, razumom i osjećajima, no tek spojeni oni daju skladnu cjelinu pjesme. Adolf Polegubić zbirkom „Vršak osmijeha“ razotkriva se kao pjesnik ljubavi i vedre nostalgije, pjesnik koji vjeruje u Boga i u plemenito poslanje poezije koja to može iskazati.
U knjizi „Snatrenja“ pjesnik Polegubić se predstavlja kao vrsni lirik i uglavnom pjeva o ljubavi, Bogu i poeziji, iako i u toj zbirci, kao i u zbirci „Vršak osmijeha“, ima i nekoliko domoljubnih pjesama. Kroz šest ciklusa („Dom napušteni“, „U ritmu zrikavaca“, „A sunca niotkud“, „Poput tvoje prisutnosti“, „Čuperak sretnog trenutka“, „Kad ostanem sam“) pjesnik brižno gradi svoj pjesnički svemir „satkan od ljepote i nježnosti“.
U skladu s naslovom, pjesme u zbirci obilježene su mirnom kontemplacijom ili tihom melankolijom. Bez ekscentričnih pjesničkih figura, bez hermetizma koji bi otežao recepciju, suzdržano i strpljivo provodi nas pjesnik svjetovima koji su mu bliski, bilo da ih nosi u sjećanju kao bljesak sretnih uspomena iz djetinjstva, ili da bilježi svoju svakodnevicu koja nije uvijek ispunjena senzacijama, velikim doživljajima, ni značajnim događajima.
U Polegubića mudrost nikad nije lišena srca, a uz životnu zrelost uvijek se opjevava i djetinjstvo, kao nezaobilazno vrelo iz kojega se kasnije crpi životna snaga. Može se zaključiti da je u knjizi „Snatrenja“ Polegubić uhvatio čuperak sretnog pjesničkog trenutka, kao primjerice u četiri antologijska stiha pjesme „veliki Bog“: „u sjaju / malene kaplje / oslikava se / veliki Bog“.
U knjizi „Poput Giottova kruga“ pjesnik Adolf Polegubić ispjevao je svoj kanconijer. Dok je u prethodnim pjesničkim zbirkama ljubav tek jedan od motiva, ova zbirka svih šest ciklusa („Hod po žeravici“, „Mirisna jutra“, „Neosvojivi gradovi“, „U svježini jutra“, „U žitima zrelim“, „U sjeni hrastovine“) posvećuje isključivo ljubavnim pjesmama. Polegubićev kanconijer kadšto je mladenački zaigran, čeznutljiv i himničan, a kadšto ispunjen strepnjama zrelosti, uronjen u jesen i samoću. U imaginaciji pjesnika ljubav je savršena poput Giottova kruga, „jer samo ljubav / svjedoči / o punini života“ (stihovi iz pjesme „samo ljubav“), odnosno, „život se često vraća /odakle je i potekao“ („kad se dogodi“).
Kod Polegubića nismo uvijek sigurni je li riječ o zemaljskoj ili božanskoj ljubavi, nije li to, kao što pjesnik u jednom stihu formulira, „dobrota sama“ („prilaziš mi“), ona koja se prostire u beskraj, kao što je to naslućeno u pjesmi „ulazim na prstima“. Je li čežnja koja ispunjava pjesnikovu dušu samo čežnja za voljenom, ili je to i čežnja ljudske duše za apsolutnim? Kako bi se otkrio odgovor na to pitanje, Polegubićeva nas knjiga „Poput Giottova kruga“ poziva na višekratno i strpljivo iščitavanje.
Kao što je magistrale sažetak i vrhunac Prešerenova sonetnoga vijenca, tako je zbirka pjesama „Ogrlica od kamena“ Adolfa Polegubića završno poglavlje njegova pjesničkog četveroknjižja, koje, uz spomenutu, čine još i zbirke „Vršak osmijeha“, „Snatrenja“ i „Poput Giottova kruga“.
Knjiga „Ogrlica od kamena“ prije svega svjedoči o kontinuitetu pjesničkoga stvaranja Adolfa Polegubića, ali i o trajnoj privrženosti motivima i poetici koji su obilježili njegovo pjesništvo od samih početaka. Prvi ciklus naslovljen „Zlatni prah jeseni“ okuplja Polegubićeve ljubavne pjesme, „pjesme ispričane srcem“, kao što sam kaže u pjesmi „nije moguće“. Ciklus „U kraju mom“ posvećen je pjesnikovu zavičaju, sjećanjima na djetinjstvo, lokalitetima i ljudima uz koje je afektivno vezan.
Posebnost ovoga ciklusa je korištenje riječi iz lokalnoga govora (gumaše, traveža i sl.) i spominjanje konkretnih mjesta: Ravnih kotara, Benkovca, Banjevaca, Stankovaca, Vranskog jezera, itd. Neke od pjesma iz ovog ciklusa svojom ritmičnošću i pjevnom rimom naprosto pozivaju na uglazbljivanje, na primjer pjesma „Dalmacijo“. „Daleko od domovine“ je naslov ciklusa koji okuplja pjesme posvećene životu u iseljeništvu i pjesnikovoj sadašnjoj egzistencijalnoj situaciji u novoj domovini u kojoj ne uspijeva „uhvatiti korijenje“, iako je „okružen dobrim ljudima / koji osmijehom / velikim poput Sunca / do srca dopiru“.
Pjesme su vrlo različite po tonu i raspoloženju, uz širok raspon motiva, koji se kreću od otvoreno političkih („crvena kiša“) i domoljubnih („Dan neovisnosti“, „zemljo“) do refleksivnih („u beskraj“, „krajičkom udisaja“). Pjesma „povedi narod moj“ pisana je u biblijskom tonu i aludira na „Mojsija“ Silvija Strahimira Kranjčevića i njegove stihove „…Izvedi narod moj, o Gospode, / izvedi ga iz ropstva zlopatna“.
Polegubić piše: „Povedi narod moj, Gospodine, / s ovih obala // dosta je bilo lutanja“, pozivajući iseljene sunarodnjake na povratak u domovinu. Adolf Polegubić zbirku završava ciklusom „Teška vremena“ u kojemu su okupljene religiozne i refleksivne pjesme. Ciklus se otvara pjesmom „Isus i ja“ koja priziva intiman religiozni ton poezije Nikole Šopa, kakav poznajemo iz njegove zbirke „Isus i moja sjena“.
U pjesmi Polegubić skromno ispovijeda iskrenu privrženost Isusu, kojega doživljava bliskim i trajno prisutnim u svome životu. Pjesnik s Isusom sjeda za stol „u sobi u dalekom gradu“ i osjeća blagost svete prisutnosti. Ta je prisutnost izvor dobrote i sigurnosti da ljudski život ima svoj uzvišeni cilj, istaknula je Ružica Cindori u predgovorima četiriju novih zbirki pjesama Adolfa Polegubića.